Prva cjelina ciklusa je posvećena kulturama mladih usred procesa modernizacije. U temu nas uvodi Millennium Mambo, hipnotičko remek-djelo Hou Hsiao-hsiena smješten u neonom okupanu tehno-scenu Taipeija, kroz koju istražuje tajvanski identitet na prijelazu stoljeća.
Nastavljamo sa Slonom u sobi, romanesknim prvijencem i jedinim filmom prerano preminulog redatelja Hua Boa, u kojem istražuje složenu mrežu odnosa stanovnika gradića na sjeveru Kine.
Queerpanorama Juna Lija priča je o mladiću koji odlazi u domove mladića koje upoznaje preko dejting-aplikacija, čime oslikava fresku suvremenog Hong Konga.
Prvi tjedan zaključuje Wendy i Lucy, suvremeni klasik Kelly Reichard koji kroz priču o djevojci u potrazi za izgubljenim psom oslikava svakodnevicu ekonomski osiromašene klase u Americi. Glavnu ulogu odigrala je Michelle Williams.

Filmovi s etiketom slow cinema često koriste osobine svoje estetike – posebice posvećenost i trajanje – kako bi skrenuli pozornost na pojedince i fenomene koje je nagla modernizacija gurnula na društvenu marginu. No teme kojima se bave nisu samo društveno angažirane, nego često i filozofske.
Među njima se posebno ističe Wang Bing, majstor opservacijskog dokumentarizma i veliki kroničar posljedica koje tehnološki napredak Kine ostavlja na njezine socijalno najosjetljivije stanovnike, a čiji filmovi plijene pozornost svojom autentičnošću i empatijom. Gorka nadnica jedan je od njegovih najpoznatijih ostvarenja, a prati radne i životne uvjete muškaraca i žena koji su se iz provincije doselili u jedan od najbrže rastućih industrijskih gradova. Film je nagrađen za najbolji scenarij u sekciji Orizzonti u Veneciji.
Nastavljamo s Vitalinom Varelom, zasad posljednjim filmom velikog portugalskog redatelja Pedra Coste. Priča o ženi iz naslova sa Zelenortskih Otoka, koja dolazi u Portugal u potrazi za mužem nestalim prije 40 godina, sugestivno je režirano ostvarenje koje se ubraja među Costine najbolje radove, a glavnoj je glumici donio nagradu na Festivalu u Locarnu.
U petak na rasporedu su Werckmeisteove harmonije, suvremeni klasik Béle Tarra, koji je surežirao s montažerkom Ágnes Hranitzky. Inspirirana romanom Melnakolija otpora Nobelom nagrađenog Lászla Krasznahorkaija i sastavljena od 39 hipnotičkih kadar-sekvenci, ova alegorična priča o cirkusu koji izaziva nemir u jednom mađarskom gradiću osvaja svojom atmosferom, režijom i filozofskim pitanjima o odnosu harmonije i kaosa.
Tjedan zaključuju Savršeni dani, hvaljeni film Wima Wendersa o tokijskom čistaču zahoda koji pronalazi zadovoljstvo u svakodnevnim sitnicama. Film je osvojio publiku i kritiku diljem svijeta suptilnim načinom na koji razvija kompleksna filozofska pitanja iz naizgled banalnih detalja, bio je japanski kandidat za Oscara, a Kôji Yakusho osvojio je nagradu za najboljeg glumca na Festivalu u Cannesu.

Ciklus slow cinema nastavljamo filmovima koji proširuju naše razumijevanje trajanja i vremena. U Zbogom Krčmi kod Zmajevih vrata redatelj Tsai Ming-liang odvodi nas na posljednju projekciju nekad prestižnog kina u Taipeiju, noć prije njegova zatvaranja. Na repertoaru je wuxia klasik Kod Zmajevih vrata, a u publici su možda gledatelji, a možda i duhovi. Ovo elegično remek-djelo posveta je filmofiliji staroga kova i Tsaijeva majstorska demonstracija ritma i suptilnog humora.

Ujak Boonmee koji se može prisjetiti prošlih života još je jedno remek-djelo majstora kontemplativnog filma – Tajlanđanina Apichatponga Weerasethakula. Oslanjajući se na budističku i animističku tradiciju, Weerasethakul nas vodi kroz posljednje dane života muškarca iz naslova, koje provodi sa svojom obitelji, nadnaravnim bićima i jekom prethodnih života. Ovo djelo inovativne pripovjedne strukture nagrađeno je Zlatnom palmom u Cannesu, a prikazujemo ga s 35mm kopije iz Hrvatskog državnog arhiva.

Četiri lica Michelangela Frammartina još je jedan film nadahnut konceptom reinkarnacije – neobičan portret talijanske Kalabrije ispričan kroz priču o duši koja prolazi kroz četiri vrste života. Riječ je o razigranom, duhovitom i nevjerojatno originalnom ostvarenju lišenom dijaloga, kojim je Frammantino reinterpretirao kodove dokumentarnog i igranog filma.

Tjedan zaključuje Svijet, film o zaposlenicima tematskog parka s minijaturnim verzijama svjetskih znamenitosti. Dok maštaju o odlasku iz Kine, ekonomska situacija drži ih na mjestu. Veliki kineski redatelj Jia Zhangke u ovome je filmu iskoračio iz opservacijskog realizma u područje računalnih efekata i animacije kako bi dočarao osjećaj emocionalne dislokacije i izmaštane mobilnosti, kao protutežu klasnim ograničenjima suvremene Kine.

Razrađeni zapleti puni događaja nisu nešto što vežemo uz estetiku slow cinema, no i ovdje se često mogu naći elementi žanrovskih filmova – posebice krimića, trilera ili mysteryja. Iznevjeravanjem žanrovskih pravila njihovi redatelji postavljaju pitanja o društvu, slobodi i (ne)postojanju sila koje upravljaju ljudskim sudbinama.

Jedan od njih je Slon, Zlatnom palmom nagrađeno remek-djelo Gusa Van Santa o pucnjavi u srednjoj školi inspiriranoj događajem koji je potresao američku i svjetsku javnost. Ispričan iz nekoliko perspektiva i snimljen steadicamom u hipnotičkim pratećim kadrovima, ovaj dojmljivi film elegija je o odrastanju i emocionalnoj otuđenosti, a odbijanjem da ponudi jednostavna objašnjenja dobiva i egzistencijalističke konotacije.

Prije nego je zahvaljujući Sirātu postao prepoznatljiv u širim filmskim krugovima, Oliver Laxe stekao je naklonost filmofila zahvaljujući Mimozama, dugometražnim prvijencem o karavani na putu kroz marokanske planine predvođenu šeikom na samrti i dvojicom tajanstvenih skitnica. Inspiriran islamskim misticizmom i snimljen na impresivnim lokacijama, ovaj duhovni vestern najavljuje Laxeov stil i egzistencijalističke preokupacije kojima će se nastaviti baviti u kasnijim radovima.

Tri majmuna impresivno je režiran „dekonstruirani“ krimić Nurija Bilgea Ceylana, kojim je potvrdio status jednog od najoriginalnijih suvremenih redatelja. Kroz priču o vozaču koji preuzima odgovornost za prometnu nesreću svog šefa – političara usred kampanje, Ceylan oslikava društvenu situaciju Turske, a eliptičnim pripovijedanjem pokazuje kako neizgovorene tajne mogu dovesti do raspada obitelji.

Žena bez glave Lucrezije Martel još je jedan film koji uzima motiv prometne nesreće koju je skrivila pripadnica društvene elite da bi progovorila o društvenim nejednakostima Argentine. Snimljen uglavnom u krupnim kadrovima izvrsne Maríe Onetto, Martel pametno koristi kadriranje i prostor izvan okvira kako bi kroz psihološku dramu junakinje dočarala ono što ostaje izvan pogleda vladajuće klase.

Tjedan zaključuje Norte, kraj povijesti Lava Diaza, epska psihološka drama koja svoj kriminalistički zaplet koristi za postavljanje važnih pitanja o slobodnoj volji te osobnoj i političkoj odgovornosti, zbog čega ga se uspoređivalo i s Dostojevskim.

Ciklus Slow Cinema zaključujemo naslovima koji se bave pitanima smrtnosti, duhovnosti i transcendencije. U temu nas uvodi Šuma žalovanja Naomi Kawase, sugestivno istraživanje suočavanja s gubitkom, hvaljeno zbog upečatljivog režijskog stila i lirskog pristupa temi.

Nastavljamo s Prigušenom svjetlošću, pričom o ljubavnom trokutu u izoliranoj kulturnoj i jezičnoj zajednici u Meksiku, koja osvaja već vizionarskim otvaranjem. Film je osvojio Nagradu žirija u Cannesu, a meksičkog redatelja Carlosa Reygadasa prometnuo je među neizostavna imena suvremenog umjetničkog filma.

U petak na rasporedu je Priča o mojoj smrti, ikonoklastičko remek-djelo Alberta Serra, koji kroz priču o susretu Casanove i grofa Drakule govori o borbi duha prosvjetiteljstva i tame romantizma.

Temu i ciklus zaključuje Proljeće, ljeto, jesen, zima… i proljeće, suvremeni klasik južnokorejskog redatelja Kima Ki-duka, vizualno sofisticirano i inspirativno djelo o prolasku vremena i cikličnosti života, smještenu u budistički samostan usred jezera. Film je svojevremeno ostvario veliki uspjeh među kritikom i publikom, a pomogao je popularizirati južnokorejsku, ali i azijsku kinematografiju i među širom publikom.