U opustjelom srednjovjekovnom gradiću na kalabrijskim brežuljcima isprepliću se četiri epizode, odnosno fragmenti jedne priče – one o duši koja prolazi kroz četiri života. Stari pastir proživljava posljednje dane vjerujući da će pronaći lijek u prašini koju skuplja s poda crkve i koju svakoga dana pije razmućenu u vodi. Nakon njegove smrti svjedočimo rođenju i prvim tjednima života kozlića. Nakon što lokalno stanovništvo posiječe šumsku jelu i iskoristi je za tradicionalno proljetno natjecanje, ona se pretvara u ugljen. Vrijeme prolazi.

Sedam godina nakon prvijenca Dar (Il dono, 2003), Michelangelo Frammartino vraća se u drevna područja Kalabrije kako bi iščitao nepoznate stvarnosti jedne Italije kojoj prijeti nestanak u zaborav. Polazeći od  Pitagorine misli, prema kojoj u svakom biću postoje četiri zasebna, ali međusobno usađena života (mineralni, biljni, životinjski i razumni) Frammartino uspješno prožima kroz četiri etape filma ideju cikličnosti života i prijelaza iz jednog oblika u drugi. Kao i druga dva naslova (Il dono, Rupa / Il buco, 2021) iz trilogije o ruralnoj Kalabriji, Četiri lica sugerira mogućnost otvaranja filmskog univerzuma različitim čitanjima: znanstveno-fantastičnom registru, premda lišenom specijalnih efekata, etnografsko-dokumentarnom ili pak filozofskom, kroz priču o ustrajnosti drevnih vjerovanja u ruralnim zajednicama koje još nisu posve izbrisane modernizacijom i turizmom.

Suzdržanom estetikom dugih kadrova, koju duguje utjecaju autora poput Franca Piavolija i Ermana Olmija, Frammartino promatra arhaičan svijet u kojem je vrijeme gotovo stalo. Prikazi seoskih ulica i bukoličkih pejzaža prožeti su ironijom i melankolijom, a geometrijski precizna montaža povezuje fragmente priče, prepuštajući gledatelju da ih poveže u cjelinu. Uz tek nekoliko izgovorenih replika od strane naturščika, ovo metafizičko i antropološko ostvarenje potvrdilo je Frammartina kao jednog od najoriginalnijih suvremenih talijanskih autora.

Tekst: Nika Petković