Stanovnici maloga provincijskog grada u mađarskoj ravnici iščekuju dolazak prepariranog kita izloženog u kamionu na glavnom trgu. Mladi János Valuska hoda gradom uzduž i poprijeko raznoseći novine, dok muzikolog György Ezster izlaže svoju teoriju o pronalaženju više harmonije, one koja je prethodila glazbenom sustavu što ga je u baroknom razdoblju uspostavio Andreas Werckmeister. U kamionu s kitom skriva se i Princ, zagonetna figura od koje se nazire tek uznemirujuća sjena, a čije riječi na nepoznatom jeziku nagovješćuju skoru apokalipsu.

Sedmi dugometražni film Béle Tarra, Werckmeisterove harmonije, predstavlja središte metafizičkog istraživanja ljudskog dostojanstva, kako je sam mađarski redatelj u brojnim razgovorima opisivao provodna pitanja svojega opusa. Film, koji je Jim Jarmusch nazvao „nekom vrstom opsesivnog zlokobnog sna”, otvara se emblematskom sekvencom u kojoj pijani gosti birtije teturajući sudjeluju u kozmičkom plesu i demonstriraju kretanje planeta za vrijeme pomrčine Sunca. Kao i uvodna scena, čitav se film može promatrati kao metafora izobličenog svijeta u kojem živimo; kao promišljanje o harmonijama i disharmonijama kozmosa, o izmjenama civilizacije i barbarstva kroz ljudsku povijest, ali i kao alegorija Istočne Europe druge polovice 20. stoljeća.

Snimljen prema dijelovima romana Melankolija otpora nobelovca Lászla Krasznahorkaija, film se često navodi i kao vrhunac Tarrove suradnje s njegovim ključnim suradnicima – scenaristom Krasznahorkaijem, skladateljem Mihályjem Vígom te montažerkom Ágnes Hranitzky, ovdje i koredateljicom filma. Duge rečenice Krasznahorkaijeve proze u Werckmeisterovim harmonijama kristaliziraju se u sporom narativnom ritmu te u naglašeno dugim, pomno promišljenim i sugestivnim kadrovima, oblikujući hipnotičnu sliku titranja svijeta koji, unatoč propadanju ljudskog dostojanstva i dalje odražava ideju inherentnog suosjećanja i razumijevanja prema drugome.

U sklopu ciklusa prikazujemo novu restauriranu inačicu filma.

Tekst: Nika Petković