Običan dan u srednjoj školi u Portlandu, Oregon, prikazan je iz perspektive nekoliko učenika. John ima napet odnos sa svojim ocem alkoholičarem, Elias je mladi fotograf koji gradi portfolio od portreta svojih kolega, a Michelle je autsajderica koja se bori s problemima vezanim uz vlastito tijelo. Tu su i Alex i Eric, koji pripremaju masovnu pucnjavu i bombaški napad u svojoj školi.

Zlatnom palmom nagrađeno remek-djelo Gusa Van Santa inspirirano je tragičnim događajem iz 1999. godine u američkoj srednjoj školi Columbine, koji je snažno odjeknuo u nacionalnim i svjetskim medijima.

Za razliku od brojnih komentatora, koji su događaj nastojali objasniti kroz prizmu američke kulture oružja, popularnosti nasilnih videoigara među mladima ili posljedica sustavnog maltretiranja od školskih kolega, Van Sant odbija jednoznačno imenovati „slona u sobi“. Polazeći od pretpostavke da se ljudsko ponašanje ne može objasniti jednadžbom uzroka i posljedica, u Van Santovu filmu svaki je motiv jednako moguć, a ni jedan nije definitivan. Steadicamom snimljeni prateći kadrovi Harrisa Savidesa efektno uranjaju gledatelja u svakodnevicu likova i njihove različite perspektive, a pritom održavaju i potrebnu distancu. Pažljivom opservacijom pritom se nenametljivo provlači čitav niz motiva koji predstavljaju fresku puno šireg problema odrastanja u emocionalno otuđenom društvu lišenom empatije i osjećaja zajednice.

Slon je također i elegija o egzistencijalističkom „besmislu“  života. Činjenica da neki učenici prežive, a neki stradaju nije ni kazna niti nagrada za neki stav ili ponašanje, već rezultat hirovitosti i nepredvidivosti svijeta. No umjesto rezignacije, Van Santov film poziva na empatiju, a to je ono što ga i danas čini jednako aktualnim i emocionalno rezonantnim.