Veronica vozi automobil kada u trenutku nepažnje na nešto naleti. Potresena tim događajem, u danima koji slijede djeluje smeteno i zbunjeno te počinje sumnjati da je možda nekoga pregazila. Umirena uvjeravanjima supruga, vraća se svakodnevici i pokušava potisnuti taj događaj, sve dok vijest o pronalasku mrtvog tijela ponovno ne dovede sve u pitanje.

Nakon Močvare (La ciénaga, 2001) i Svete djevojke (La niña santa, 2004), koje na ekran donose svijet emocionalno nestabilnih likova, u film Žena bez glave (2008) argentinska redateljica Lucrecie Martel gradi portret građanske grižnje savjesti. Protagonistkinja Veronica rastrgana je krivnjom i unutarnjom dezorijentiranošću, a precizno oblikovanom režijom Martel nas uvodi u njezinu naizgled subjektivnu dimenziju i rascjepkanu stvarnost, neprestano preplećući ono što se doista zbiva s onim kako ona svijet oko sebe vidi i proživljava. Na taj način i gledatelj ostaje na nesigurnu tlu, u stalnoj dvojbi između filmske stvarnosti i Verine uznemirene percepcije.

Tijekom čitavog filma kadar je gotovo uvijek postavljen u nelagodnu blizinu junakinje te je promatramo kako se kreće svijetom koji je zbunjuje i u kojem se gubi, nalik onome Giuliane iz Antonionijeve Crvene pustinje (Il deserto rosso, 1964). Takva vrsta krupnog plana suprotstavljena je drugom ponavljajućem postupku, oblikovanju različitih planova radnje, razdvojenih zidovima, prozorima i tkaninama. Dok taj postupak priziva neke kasnije radove Chantal Akerman, osobito Zatočenicu (La Captive, 2000), Martel iz tih kinematografskih postupaka razvija izrazito subjektivan način istraživanja kontrole.

Jednako je važan i društveni svijet koji Martel opisuje u pokrajini Salta, svijet koji se odvija u dva usporedna sloja: s jedne strane bijela građanska klasa ljubaznih i prividno darežljivih gospodara, a s druge posluga sastavljena od autohtonog stanovništva koja kruži oko njih, obavljajući sitne i slabo plaćene poslove. Film je 2008. bio nominiran za Zlatnu palmu na Festivalu u Cannesu, a među producentima je i Pedro Almodóvar.

(Nika Petković)