Lenny je tridesetogodišnjak, koji radi kao projekcionist u kinu na Manhattanu. Po naravi je prgav i impulzivan, a jedino njegova pouzdana osobina je da uvijek postupi suprotno od onoga kako bi trebao. Razvedeni je otac dječaka Sagea i Freya, a skrbništvo nad njima ima dva tjedna godišnje. No njegov kronično kaotični životni stil teško se može prilagoditi potrebama konvencionalnog očinstva. Dva tjedna koje će dječaci provesti sa svojim ocem stoga će biti obilježena nezgodama, čije će ishode Lenny nastojati okrenuti u životne lekcije – no često sasvim suprotne od onih koje bi nalagala konvencionalna mudrost.

Tata Dugonja jedan je od najdojmljivijih prikaza disfunkcionalnog roditeljstva na velikom platnu, no lišeno moraliziranja koje bi se s obzirom na temu moglo očekivati. Redatelji Josh i Benny Safdie nastavljaju putem Johna Cassavetesa, pristupajući svome protagonistu – riječima kritičara A. O. Scotta – s empatijom koju takva osoba možda i ne zaslužuje. Pritom koriste humor ne kako bi opravdavali Lennyjeve postupke, nego da bi što uvjerljivije dočarali njegovo gravitacijsko polje. Ovo gorko-slatko ostvarenje navodno je inspirirano djetinjstvom Josha i Bennyja Safdieja i vremenom koje su provodili s ocem, a dodatnu vrijednost dobiva odličnim glumačkim nastupom Ronalda Bronsteina, inače čestog suradnika na kasnijim scenarijima braće Safdie, koji je Lennyjevu akrobatsku snalažljivost u nevjerojatnim situacijama izveo s puno karizme i šarma.

Film je svjetsku premijeru imao u sekciji Directors’ Fortnight u Cannesu pod nazivom Go Get Some Rosemary (Idi po ružmarin).