sri
Program
Marie Antoinette
Četrnaestogodišnja Marija Antoaneta, najmlađa kći austrijske carice Marije Terezije, udaje se za francuskog prijestolonasljednika – budućeg Luja XVI, kako bi se učvrstio savez između dviju zemalja. Sa svojim budućim suprugom seli u Versailles, gdje je izložena ogovaranjima zbog nemogućnosti da rodi nasljednika. Izolirana od doma i u potpunosti uronjena u nove okolnosti i običaje, Marija pronalazi prijatelje u neočekivanim saveznicima, a obilje slobodnog vremena troši na kockanje, shopping i ostale hedonističke užitke, dok se izvan dvora zahuktava politička kriza.
Marija Antoaneta zauzima posebno mjesto među omraženim vladarima, a njezina izjava „neka jedu kolače“ postala je sinonim za društvenu neosjetljivost. No Sofia Coppola zauzima empatičniji, revizionistički stav prema mladoj vladarici, prikazujući je kao djevojku zarobljenu okvirima vlastite klase. U tom smislu njezina Marija Antoaneta ne razlikuje se mnogo od (anti)junakinja njezinih ranijih filmova – sestara Lisbon iz Samoubojstva nevinih (1999), Charlotte u Izgubljenima u prijevodu (2003), čak i Johnnyja Marca u Negdje (2010), tj. likova čija se privilegiranost pretvara u zagušujuću dosadu i rezultira samoćom i otuđenjem.
Dio je kritike Coppoli zamjerio nedostatak klasne i političke svijesti, kao i odstupanja od povijesnih činjenica. No cilj joj nije bio održati lekciju iz povijesti, nego pružiti novi pogled na osobu o kojoj je negativno mišljene već unaprijed formirano. Odmak od klasične rekonstrukcije postigla je i korištenjem anakrone glazbe sastavljene od new wave i post-punk bendova, u rasponu od New Ordera i The Curea pa do Aphex Twina.
Film je sniman na lokacijama u Versaillesu, a elaborirani kostimi legendarne Milene Canonero svojim pastelnim koloritom, putenim teksturama, voluminoznim vlasuljama i perjastim ukrasima djeluju kao orgija makarona, pralina i voćnih tortica, što savršeno dočarava saharinski, ugljikohidratni šus proizašao iz zategnutosti u korzet klase i privilegija