Chantal Akerman imala je samo 18 godina kada je snimila svoj prvi film, Raznesi moj grad (1968), koji se u nadolazećim desetljećima prometnuo u antologijsko ostvarenje kratkog metra. Ovaj kratkiš obilježen je zaigranošću, anarhičnim odbacivanjem malograđanskih vrijednosti te pomicanjem granica u produkcijskom, formalnom i sadržajnom smislu, a sve navedene osobine vrijede i za ostatak njezina opusa. Riječ je o fascinantnom korpusu od gotovo pedeset filmskih i TV djela i galerijskih radova, kroz koje je Akerman redovito pronalazila nove načine da istraži teme kao što su ženski identitet i svakodnevica, odnos doma i egzila, ljudi i stvari, pokreta i stazisa. Njezin najpoznatiji film, Jeanne Dielmann (1975), često se nalazi na popisima najboljih filmova svih vremena, a uvrštava ga se među pionire feminističkog filma i estetike slow cinema.

Chantal Akerman svoje je formativne godine provela u New Yorku, gradu koji je u to vrijeme bio metropola suvremene likovne, filmske i izvedbene umjetnosti. Stoga nije ni neobično da je upravo New York jedan od motiva kojima se Akerman kroz svoj opus često vraćala. Drugi tjedan ciklusa posvećenog Chantal Akerman stoga je posvećen newyorškim pričama o egzilu i nomadstvu. Tjedan otvaraju Novosti od kuće, jedno od Akermaninih antologijskih ostvarenja u kojem kroz prepletanje gradskih veduta i majčinih pisama stvara film koji istovremeno funkcionira kao simfonija velegrada i poema o osamljenosti.
Chantal Akerman navodi Jonasa Mekasa kao autora čiji su dnevnički i epistolarni filmovi najviše utjecali na njezinu estetiku, pa u sklopu ciklusa gledamo i Izgubljeno, izgubljeno, izgubljeno. Riječ je o Mekasovu klasiku sastavljenom od snimaka koje je bilježio tijekom 15 godina, od dolaska u SAD kao izbjeglica iz posijeratne Litve pa sve do bujanja filmske nezavisne scene 1960-ih, koju je svojim aktivnim zalaganjem pomogao etablirati.
Tjedan zaključuju Priče o Americi: Hrana, obitelj i filozofija, u kojem je Akerman kroz polifoniju različitih glasova pripovijeda priču o nestaloj i raseljenj židovskoj zajednici Istične Europe. Riječ je o gorko-slatkom filmu koji se bavi egzilom, sjećanjem, Holokaustom te mogućnostima filma da takva iskustva zabilježi, sačuva i prenese novim generacijama.

Odnos s majkom tema je koja se sustavno provlači opusom Chantal Akerman, pa tako i u dva naslova koja u sklopu ciklusa gledamo sljedeći tjedan. Oba filma ujedno se ubrajaju među vrhunce Akermanina impresivna opusa. Annini sastanci govore o redateljici koja putuje Europom promovirajući svoj novi film, a pritom susreće strance, prijatelje, bivše ljubavnike, ljubavnice i vlastitu majku. Riječ je o vrlo posebnom filmu ceste, kojim je Akerman najavila okretanje narativnijem dijelu svoga opusa, a u kojem je kroz naslovni lik možda i najbolje dočarala svoju viziju filmaša_ice kao nomada.
U ciklusu gledamo i No Home Movie, dokumentarni portret Akermanine majke Natalije u njezinu domu u predgrađu Bruxellesa. Zahvaljujući minucioznom prikazu svakodnevice film je uspoređivan i s remek-djelom Jeanne Dielman, čiju je naslovnu protagonisticu Akermanin i oblikovala prema majci. Prije projekcije prikazujemo film Kako razgovarati s mamom, dojmljiv filmski esej Dalije Dozet, u kojem kamera služi kao sredstvo sporazumijevanja s vlastitim roditeljem.

Kućanstvo i rutina jedan su od stalnih motiva opusa Chantal Akerman. To je možda i najvidljivije u Jeanne Dielman, njezinu remek-djelu iz 1975. godine, u kojem je inovativnim filmskim i dramaturškim postupcima redefinirala način na koji se ženska svakodnevica, rad, identitet i tijelo prikazuju na velikome platnu. Ova priča o kućanici iz predgrađa Bruxellesa sastavljena je od niza sitnih, svakodnevnih radnji, koje postepeno prerastaju u djelo gotovo hipnotičke kvalitete, stoga nije ni neobično da ćete ga često naći na popisima najboljih filmova svih vremena.
Uz Jeanne Dielman prikazujemo tri filma koji svjedoče o rasponu utjecaja koji je Akermanin rukopis imao na različite autore. Prvi su Svi sjeverni gradovi, neobična priča o kućanstvu stvorenom na ruševinama utopijskih projekata, u kojem redatelj Dane Komljen inovativno kombinira igrani film i esej s naklonom Akermaninu opusu. Drugi film je Asistentica, napeta psihološka drama Kitty Green, u kojem je strukturu Jeanne Dielman primijenila na priču o djevojci zaposlenoj u uredu medijskog mogula, inspiriranog ozloglašenim Harveyem Weinsteinom.

Rijetko je koji film do te mjere opčinio publiku, kritiku i filmaše da joj se redovito vraćaju, kao što je to uspjelo Vrtoglavici Alfreda Hitchcocka. Među njezine obožavatelje svrstava se i Chantal Akerman, koja je ovaj Hitchcockov klasik opisala kao film o fetišizmu, pri čemu „drugu osobu ne vidimo, nego je činimo produžetkom samih sebe, reduciramo je i niječemo kako bismo je nahranili vlastitim tjeskobama“.
Akerman je Hitchockovu priču o opsesiji, u kojoj kamera postaje produžetak muškog pogleda, i sama citirala i reinterpretirala u nekoliko intrigantnih naslova iz kasnije faze svoje karijere. Prvi je Zatočenica, intrigantna priča o posesivnom odnosu bolećivog mladića i njegove djevojke. Inspirirana devetim i desetim sveskom ciklusa U traganju za izgubljenim vremenom, Akerman je Proustov predložak pretvorila formalno preciznom koreografijom kamere, pogleda i tijela te tako snimila jedan od najzavodljivijih filmova svoje karijere.
Akerman se vratila adaptaciji književnih djela i u Almayerovoj ludosti. Ovoga puta prihvatila se istoimenog debitantskog romana Josepha Conrada, o bogatom nizozemskom trgovcu u Maleziji koji postaje žrtvom vlastite pohlepe i opsesivnog odnosa prema kćeri.

Akerman je ovim filmom predstavila osebujnu kritiku europskog kolonijalizma, koji je prikazala kao fantaziju luđaka u kojoj se miješaju posesivnost, pohlepa i rasizam.

Ciklus filmova Chantal Akerman zaključujemo Zlatnim osamdesetima, njezinim prvim visokobudžetnim projektom, u kojem je svoje tematske preokupacije ženskim identitetom, nasljeđem holokausta i iščašenim ljubavnim odnosima oblikovala u očaravajuću koreografiju prekida, mirenja, nesporazuma i spajanja. Iako je na prvi pogled riječ o posve netipičnom filmu za njezin opus, Zlatne osamdesete produžetak su Akermaninih formalnih istraživanja koreografije tijela i filmskog jezika, a ujedno su i izvrstan primjer njezina režijskog raspona, koji je i u kasnijim djelima nastavila širiti, mijenjati i pritom nas neprestano iznenađivati.