Dok je Chantal Akerman živjela u New Yorku, njezina majka redovito joj je pisala pisma, u kojima je opisivala trenutačnu obiteljsku situaciju, i povremeno slala novac. Kroz majčine tekstove gradi se slika obiteljskog života ispunjenog svakodnevnim nedaćama i radostima, koje se u voice overu prepleću – a povremeno i gube – u vedutama New Yorka 1970-ih.

Epistolarni i dnevnički film, koji je obilježio dio američke filmske avangarde 1970-ih, u Akermaninoj interpretaciji spaja se u sasvim posebnu simfoniju velegrada, mjesto „bez jasno definiranog središta u topografiji grada, ali i u životu same autorce, koja je u to vrijeme živjela nomadskim životom između Europe i Amerike, Starog i Novog svijeta“ (Marion Schmid). Do izražaja posebno dolaze Akermanin majstorski osjećaj za ritam i prostor, kojim opservacijski pristup svakodnevici transformira u poemu o odsutnosti.