Purica, pokloni, Dunjo mirisna, sve ono što bi Stric htio da je u njegovom idealnom scenariju. On voli pokazivati snimke prošlih Božića, ali vjerujemo da je u ritualu nakon večere uključivao i inzistiranje na nekom filmu, koji zbog ograničenog budžeta i kompliciranih putešestvija autorskih prava nismo mogli uključiti.
Koji bi film Stric prikazivao svaki dan Obitelji? Koji film savršeno ocrtava onaj duh koji bi Obitelj trebala duboko doživljavati kao ultimativni božićni film? Postoji li ultimativni božićni film? Dok su svi fokusirani na sretne misli, poklone, purice, mise, zajedništvo pod svaku cijenu, svi postajemo mali stričevi, pucamo pod pritiskom društva i okolnosti, pa podsvjesno težimo savršenosti Božića. Zato nakon što smo napravili francusku za sutra, nasolili pečenje i zamotali sve poklone želimo pogledati film koji nam daje nadu da je sve to što smo taj dan radili bilo vrijedno silnog truda i da cilj opravdava sredstvo, jer na filmu je sve savršeno i bolje nego u stvarnom životu.
Raspon emocija koje ljudi proživljavaju za vrijeme blagadana često nisu povezane s eskapizmom mainstream filmova, no kako nitko ne želi ubiti „duh Božića“, o tome se rijetko govori. Npr. netko osjeća tjeskobu kupujući u šoping centrima. Nekome je noćna mora boraviti za istim stolom s rodbinom i partnerima. Netko osjeća kozmičku osamljenost hodajući kroz okićen grad i gledajući usiljenost ljudi koji se jako trude piti kuhano vino i udarati selfije na „najljepšem adventu u Europi“. Dok s druge strane postoje i ljudi koji se utope u božićnoj atmosferi i svemu što dolazi uz nju.
Filmovi koji nose etiketu božićni, a koriste blagdanske motive ili su smješteni u zimski setting, mogu evocirati različita emocionalna i psihološka stanja. Stoga naš izbor uključuje filmove koji na razne načine evociraju Božić, a nužno ne moraju imati božićni setting, niti reflektirati nametnuti duh „čestitog Božića“. Na kraju se sve svodi na emocionalnu utjehu koju filmska umjetnost može proizvesti, a koja ne mora nužno biti u skladu sa onim nametnutim filmskim božićnim vrijednostima.
Često se samo snijeg može povezati s božićnom atmosferom, zbog toga je toplo kalifornijsko božićno sunce (u očima mainstreama gdje bi sve trebalo biti bijelo i hladno) prevara upravo ono što proživljava (i ljuti je!) junakinja filma Tangerine. Osjećaj osamljenosti je i dalje tu, čak i kad se superheroji poljube ispod imele u Batmanu. Od orgija pod maskama kao ultimativnoj fantaziji božićnog domijenka u Kubrickovoj fantazmagoriji, kroz anarhistički pogled da se na Božić treba što više činiti zla da se umjesto malog Isusa ne bi rodio Antikrist u španjolskoj crnoj komediji Dan zvijeri, pa preko pokušaja zajedništva u obitelji Griswald koji završi katastrofom i s jednom od najsuših purica u povijesti, usamljenih individua koji rade na telefonskoj liniji za depresivne, a nisu u stanju sami sebi pomoći u filmu Djed Mraz je smeće, katoličke krivnje koja dovodi u pitanje tvoja stroga moralna načela dok Badnju noć provodiš u krevetu s Maud u (gotovo) istoimenom Rohmerovu filmu, pa do crvenih tragova krvi u bijelom snijegu koju ostavlja Warren Beatty u McCabe i gospođa Miller.
Sve to pokazuje da filmski božićni meni ne mora i ne smije uvijek biti isti, kao i što je to Stričev uvijek isti gastronomski meni. Savršeni božićni film je u oku promatrača, zato i ne postoji. Kao ni Stričev savršeni Božić. Ali postoje filmovi koji ne moraju biti „božićni“ da bi bili savršeni za provesti božićne blagdane u Kinoteci.
ANDRIJA MARDEŠIĆ, DAVID KAPAC