Ciklus posvećen velikoj francuskoj redateljici Agnès Varda, „baki francuskog novog vala“, koji obuhvaća 23 filma i šest desetljeća njezina opusa podijeljen u pet tematskih cjelina.

Agnès Varda spada među filmaše koji su promijenili način na koji doživljavamo sedmu umjetnost. Stoga može iznenaditi činjenica da je prije svog dugometražnog prvijenca, La Pointe Courte (1954), pogledala možda 15-ak filmova. Kada su ovu priču o životu stanovnika ribarskog mjestašca iz naslova kritičari uspoređivali s Luchinom Viscontijem i njegovim neorealističkim klasikom Zemlja drhti (La terra trema, 1948), Varda je navodno pitala – s kime?

La Pointe Courte bio je produkcijski i dramaturški avangardan: snimljen je jeftino, na autentičnim lokacijama i s neprofesionalnim glumcima oslanjajući se na model produkcije koji je više odgovarao dokumentarnom nego igranom filmu. Dramaturški bio je podijeljen na dva dijela: prvi je neorealističkim interesom pratio živote stanovnika La Pointe Courtea, dok je drugi bio posvećen bračnom paru s vezom u krizi. Dvije priče bile su povezane samo mjestom radnje, prikaz para bio je lišen klasičnog psihološkog realizma, a teme nemogućnosti komunikacije i emocionalne otuđenosti postat će chic tek nekoliko godina kasnije, nakon uspjeha filmova kao što su Hiroshima, ljubavi moja (1959) i Avantura (1960). Iz navedenog razloga Vardu se često naziva majkom, odnosno bakom francuskog novog vala, što je titula kojom se i sama rado hvalila u nastavku karijere.

La Pointe Courte bio je važan za filmsku povijest, no u kinima je prošao relativno nezapaženo. Varda je prepoznatljivost stekla tek 1962. godine svojim drugim dugometražnim filmom Cléo od 5 do 7. Riječ je o filmu realiziranom u prepoznatljivom novovalovskom, post-do-posljednjeg-daha stilu, u kojem se Varda poigravala prikazom subjektivnog i objektivnog vremena. To je i film u kojem do izražaja dolaze gotovo sve osobine njezina režijskog rukopisa, odnosno cinécriturea, kako ga je sama nazivala: epizodičnost dramaturgije i oslanjanje na slučaj umjesto na kauzalnost, kombinacija igranih, dokumentarnih i metafilmskih elemenata, neobaziranje na granice među rodovima i žanrovima te režijski razigrana mizanscena, koja montažu koristi kako bi njezinim često slikarskim i fotografskim kompozicijama dala dimenziju pokreta i igrala se s filmskim vremenom, zbog čega joj filmovi uvijek djeluju živahno, energično i dinamično.

Za razliku od svojih novovalovskih kolega, Vardina osobna estetika nije proizašla iz svijesti o povijesti kinematografije ni klasičnih filmskih žanrova, nego iz povijesti umjetnosti, fotografije i književnosti. Iz navedenog razloga često je se uvrštava među filmaše „lijeve obale“ i autore kao što su Alain Resnais, Alain Robbe-Grillet, Marguerite Duras i Chris Marker, koji su upravo ne obazirući se na filmsku tradiciju pomogli osvježiti i unaprijediti filmski jezik, a time i naše razumijevanje filma.

Možda je baš zbog svog umjetničkog zaleđa Varda često posezala za formom portreta, bez obzira na to radi li se o fikcionalnim likovima kao što su pop-pjevačica Cléo u Cléo od 5 do 7, Jane Birkin u Jane B. za Agnès V., njezinu suprugu Jacquesu Demyju u Jacquot iz Nantesa ili pak susjeda trgovaca u Dagerotipima (1975) pa do Skupljača i skupljačica, ljudi s margine potrošačkog društva. Pritom se portretiranje ne odnosi samo na filmsko-likovni žanr, nego i na mizanscenska rješenja, koja često otvoreno upućuju na svoje uzore u povijesti umjetnosti.

Prikaze drugih Varda nikada nije prezentirala kao univerzalnu istinu ili ogledalo stvarnosti. Naprotiv, bila je svjesna da je prvenstveno riječ o njezinu pogledu na druge, stoga je filmske portrete redovito gradila kroz dijalog s onima koje je snimala. U tom smislu posebno je zanimljiv Jane B. za Agnès V., u kojem portret Jane Birkin nastaje kroz razgovore i točke neslaganja između dviju umjetnica, ali i Ljudi i mjesta nastao u suradnji sa slikarom JR-om, s kojim je dijelila slične interese, ali različite metode rada.

Varda nije skrivala da pojedini likovi u njezinim filmovima predstavljaju njezine avatare: u Lavljoj ljubavi (…i lažima) lik redateljice Shirley Clarke predočava njezin osjećaj frustracije zbog nemogućnosti da realizira vlastite projekte u Hollywoodu, dok Documenteur: Film emocija kroz lik Emilie govori o poziciji strankinje u Los Angelesu i osjećaju gubitka nakon prekida s Jacquesom Demyjem. Njihov sin Mathieu čak je odigrao ulogu Emiliena sina u ovome filmu. Varda većim dijelom svoga opusa provlači metafikcijske niti smještajući ih u područje filmskog eseja, dok ih autofikcijska nota čini aktualnima i modernima danas, kada autofikcijska proza Annie Ernaux, Karla Ovea Knausgårda, Edouarda Louisa ili filmovi kao što su Lerotićevo Sigurno mjesto (2022) zaokupljaju pažnju ljubitelja pisane riječi i sedme umjetnosti.

Ipak, Varda je tek nakon Skupljača i skupljačice okrenula kameru prema sebi, učinivši svoj vlastiti život i djelo predmetom filmskog proučavanja. Varda je ovdje počela graditi imidž simpatične, ekscentrične starice s filmskom kamerom, što je lik koji je nastavila igrati u Agnèsinim plažama, Ljudima i mjestima te Agnès Varda osobno – nizu autobiografskih radova u kojima je razgovorljivo, maštovito i uvijek inspirirano govorila o svome kreativnom procesu te shvaćanju filma i umjetnosti. Upravo u ovome periodu nastali su neki od njezinih najzrelijih i najboljih filmova, paralelno s nizom izuzetnih galerijskih instalacija, kojima je također pronalazila inovativne načine da reinterpretira svoja ranija djela.

Ciklus „Agnès Varda: Lica, priče“ sastoji se od pet cjelina i epiloga, a svaka od njih prikazuje Vardu u jednoj od za sebe prepoznatljivih uloga: autoricu filmskih portreta, zaljubljenicu u ljude i mjesta, neumornu putnicu, skupljačicu i lutalicu. Njezini najpoznatiji filmovi pritom su posloženi s obzirom na analogije u pristupu temi, a prikazuju se uz rame filmovima koje je isticala kao omiljene te one u kojima se osjeti njezin utjecaj i koje bi i sama vrlo vjerojatno cijenila da je poživjela da ih vidi. Kao i uvijek, sve filmove prikazujemo u najnovijim dostupnim restauracijama, dok će neki filmovi, kao što su dokumentarac Viva Varda! Piere-Henrija Giberta i Sve, i kosti Luce Guadagnina u ciklusu imati hrvatsku kinopremijeru.

U Jane B. za Agnès V. Varda kaže: „Radije biram sanjarenje nego psihologiju. Volim skakutati uokolo, poigravati se slučajnostima, s prolaznim osjećajima i događajima.“ Ove riječi zorno ilustriraju nenametljivu erudiciju i šarm Vardinih filmova, iskreni interes za ljude te svijest o stvaranju kao dijalogu te posebnoj kombinaciji užitka, zabave i ljubavi. Sve su to elementi koji dalje zrače iz njezina opusa te koji već desetljećima ohrabruju nove generacije gledatelja i filmaša da s Vardom upute u otkrivanje svijeta, njegovih mjesta, ljudi te skrivenih lica i priča.