U jednom izoliranom mjestu usred hercegovačkog krša skupina mladića provodi dane ne radeći ama baš ništa. Prže se na suncu, kupaju u obližnjem jezeru, a jedini dodir sa svijetom predstavlja željeznica, preko koje im stižu dnevne novine i povremeni putnici prolaznici. Situacija se mijenja kada u selo stiže nova prodavačica na željezničkom kiosku, a mladići se odluče natjecati u tome tko će je prvi zavesti.

Već prvi kadar kornjače prevrnute na leđa sugerira da je Horoskop Bore Draškovića film o tromosti i nepomičnosti. No za razliku od kornjače, koja se ne može samostalno uspraviti, Draškovićevi likovi to ni ne pokušavaju. Oni nisu prikazani kao žrtve okolnosti, nego kao sposobni, ali krajnje blazirani mladići koje nikakav objektivni razlog ne sprječava od toga da otputuju iz mjesta u kojem su – samo na prvi pogled – zapeli. Nezavršena željeznička postaja usred krškog ništavila, što je središnje mjesto radnje filma, pritom prerasta u alegorijsku sliku njihove otuđenosti od svijeta.

Iako je Horoskop film o sparini, monotoniji i nedostatku smisla, sve je samo ne dosadan. Žanrovski ga je teško okarakterizirati, jer neprestano balansira između tinjajućeg humora i tenzičnosti, a začudnost i izoliranost lokacije povremeno ga izmješta u područje apsurda, čak i nadrealizma, zbog čega se razlikuje i od većine ruralno ambijentiranih filmova toga vremena (npr. Lisice Krste Papića).