Prva cjelina Sve nijanse mrke boje vodi nas in medias res, a sastoji se od filmova koji su zbog pesimističnog i anarhističkog pogleda na revoluciju, njezino nasljeđe i aktualnu stvarnost ovoj struji i donijeli epitet „crnog vala“ ili „crne serije“ u medijima. Gledat ćemo zajedljivu glazbenu satiru Biće skoro propast sveta Aleksandra Petrovića, anarhističku dramu Delije Miodraga Popovića te vizualno upečatljivu apokaliptičku elegiju Uzrok smrti ne pominjati Jovana Živanovića.
Tjedan zaključuje Zaseda Živojina Pavlovića, jedan od najboljih i najkontroverznijih filmova crnog talasa. Prema jednoj priči, usred pokušaja da se Zaseda cenzurira javno je tužiteljstvo ostalo zatečeno njezinim antologijskim završetkom, komentirajući da se radi o savršenom filmu u koji ne žele intervenirati, ali ga ne žele ni pustiti u distribuciju – što je sudbina koja je zadesila nemali broj filmova iz ciklusa.
Gotovo sve filmove prikazat ćemo u restauriranim inačicama, što je idealna prilika da ih se iznova otkrije ili prvi puta vidi na velikome platnu.

Crni talas svoje je početke imao u modernističkoj estetici tzv. novog filma, čiji su autori – u skladu s duhom vremena i po uzoru na talijanske i francuske uzore – didaktičnost socijalističkog realizma napustili u korist egzistencijalističkih priča o urbanom otuđenju i nedostatku komunikacije.
Među pionire novog filma spadaju Ples na kiši Boštjana Hladnika, psihološka drama o vezi dvoje mladih ljudi, čiji odnos ulazi u krizu. Hladnikov film prepoznatljiv melodramski zaplet koristi kao odskočnu dasku za istraživanje podsvijesti svojih junaka, zbog čega ga se često naziva i prvim modernističkim filmom jugoslavenske kinematografije.
Dvoje Aleksandra Petrovića nastao je iste godine i na istome tragu: riječ je o ljubavnoj priči kojom ravnaju slučajnosti, a čiji se protagonisti susprežu od ulaska u odnos iz straha da će njihova veza jednom proći. Riječ je o zanimljivoj dekonstrukciji klasične romanse, koja bi se zbog melankoličnog ugođaja i likova te urbanog senzibiliteta mogla svidjeti ljubiteljima filmova Wonga Kar-waija.
Estetici crnog talasa prethodio je i neorealizam, a jedan od najistaknutijih filmova ovoga tipa bio je Uzavreli grad Veljka Bulajića. Riječ je o epskoj priči o industrijalizaciji Zenice, predstavljenoj kroz sudbine seljaka, radnika, ali i kriminalaca i seksualnih ranica koji su u ovome procesu sudjelovali. Bulajić majstorski koristi široke planove da bi oslikao kompleksnu fresku složenih društvenih procesa, no zbog neuljepšanog i iskrenog prikaza pojedinaca i njihovih priča stao je na žulj dežurnim ideolozima, zbog čega se i ovaj film ubraja među preteče „crne serije“.
Gledat ćemo i Grad, prvi sudski zabranjen film u bivšoj državi. Riječ je o omnibusu od tri epizode o urbanom otuđenju, kojem se zamjerilo da nudi izvrnuti prikaz društvene stvarnosti te da zbog toga može štetno djelovati na omladinu i javnost.
Zbog političkih kontroverzi i ideoloških čitanja filma često ga se navodi i kao prvi „službeni“ film crnog talasa, a značajan je i jer je su ga režirali Kokan Rakonjac, Marko Babac i Živojin Pavlović, amateri Kinokluba Beograd, koji je bio jedan od kreativnih inkubatora novih ideja i senzibiliteta jugoslavenske kinematografije.

Ciklus posvećen crnom talasu nastavljamo s rijetko prikazivanim klasima jugoslavenskog filma, koji se uvrštavaju u prva značajna ostvarenja ove filmske struje. Na rasporedu je Čovek iz hrastove šume, vizualno rafinirani psihološki triler Miće Popovića maskiran u ratni film u kojem se umjesto očekivanog partizanskog gledišta priča predstavlja iz perspektive antagonista, tj. četničkog simpatizera Maksima.
Žanrovskih elemenata ima i Neprijatelj, dugometražni prvijenac Živojina Pavlovića u kojoj je zaplet glasovitog Dostojevskijeva romana Dvojnik prebacio u suvremenu Jugoslaviju te tako snimio upečatljivu satiru o nasljeđu revolucije u potrošačkom socijalizmu.

Čovek nije tica debitantski je film Dušana Makavejeva, crna komedija o (ne)mogućnosti sreće i osobnog oslobođenja u društvu koje je rastegnuto između ideala novog čovjeka, starih navika i osobnih potreba.
Tjedan zaključuje Tri, omnibus o čovjeku u tri moralno upitne situacije na početku, za vrijeme i pred sam kraj Drugog svjetskog rata. Ovo egzistencijalističko remek-djelo Aleksandra Petrovića etabliralo je modernizam kao dominantnu filmsku estetiku u domaćem filmu, a zahvaljujući nominaciji za Oscara i ostalim međunarodnim uspjesima pomoglo je pozicionirati jugoslavensku kinematografiju na filmsku kartu svijeta.
Sve filmove (izuzev Neprijatelja) prikazujemo u restauriranim inačicama.

Godine 1967. jugoslavenska kinematografija doživjela je neke od svojih najvećih nacionalnih i međunarodnih uspjeha. Skupljači perja Aleksandra Petrovića osvojili su Nagradu žirija u Cannesu, tada drugu po važnosti nakon Grand prixa (danas Zlatne palme), a godinu kasnije bili su nominirani za Oscara. Živojin Pavlović osvojio je nagradu za režiju Buđenja pacova u Berlinu, a Ljubiša Samardžić nagrađen je Kupom Volpi za najboljeg glumca u Veneciji za film Jutro Puriše Đorđevića. Sva tri filma danas se drže za klasike crnog talasa i regionalne kinematografije uopće, a impresioniraju inovativnošću stila, humorom i kritičkim odnosom prema društvenim pojavama u rasponu od socijalne obespravljenosti do sjećanja na rat.
Na rasporedu su i Mali vojnici, debitantski film Bate Čengića snimljen prema scenariju Mirka Kovača. Ova priča smještena u dom za ratnu siročad predstavlja razoran prikaz posljedica koje rat ima na one koji su ga preživjeli, a zbog provokativnosti teme navodno nikad nije prikazan u klasičnoj distribuciji, iako je bio selektiran i za službenu konkurenciju Festivala u Cannesu.
Prije Malih vojnika prikazat ćemo Pioniri maleni mi smo vojska prava, svakog dana ničemo ko zelena trava, kratkometražni dokumentarni film Želimira Žilnika o socijalno zapuštenoj djeci. Prije Skupljača perja gledamo Zdrave ljude za razonodu, dokumentarni etno-mjuzikl Karpa Godine o etnički raznolikom stanovništvu Vojvodine.

Izgradnja novog, oslobođenog čovjeka bio je jedan od ciljeva socijalističkog projekta, a neusklađenost želja i stvarnosti inspirirao je autore crnog talasa na neke od najuspješnijih filmova ove struje. Temom se najviše bavio Dušan Makavejev, čija esejistička komedija Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT kroz zaigranu međuigru znanosti i fikcije ispituje mogućnost reforme čovjeka, posebice u područjima ljubavi, seksualnosti i osobnih sloboda.
Horoskop Bore Draškovića bio je među prvim filmovima koji su propitivali ulogu omladine u socijalizmu. Riječ je o dosta mračnoj satiri smještenoj u jugoslavensku provinciju, a prati grupu mladića koji iz dosade odluče zavesti novu prodavačicu, koja se upravo doselila u mjesto. Ova neobična kombinacija satire i alegorije, crnog humora i psihološke drame spada među upečatljivija, ali rijetko prikazivana ostvarenja crnog talasa.
Kad budem mrtav i beo Živojina Pavlovića spada među najbolja ostvarenja domaće kinematografije 1960-ih. Riječ je o duhovitoj priči o (ne)zgodama Džimija Barke, sitnog lopova koji igrom slučaja postane glazbena zvijezda u jugoslavenskoj provinciji. Nagrađen je zlatnim arenama za film i režiju, a Dragana Nikolića prometnuo je u nacionalnu filmsku zvijezdu.
Tjedan zaključuju Vrane, crna komedija Ljubiše Kozomare i Gordana Mihića, autora koji su napisali scenarije za neke od najboljih Pavlovićevih filmova. Vrane se oslanjaju o za njih specifičnu strukturu pikarskih pustolovina društvenih marginalaca, a ističu se svojim humorom u dijalozima i radu s glumcima te upečatljivim osjećajem apsurda i beznađa.
Prije Horoskopa prikazujemo Žurnal o omladini na selu, zimi, a prije Vrana Nezaposlene ljude – dva razorna kratkometražna dokumentarca Želimira Žilnika o naličju socijalističkog optimizma. Filmovi su nagrađivani na velikim svjetskim festivalima (npr. Oberhausen), a pomogli su etablirati jugoslavensku kinematografiju u svijetu.

Crni talas vrhunac je imao u radikalnim naslovima koji su bili jedinstveni ne samo u jugoslavenskoj, nego i svjetskoj kinematografiji. Neke od najistaknutijih prikazujemo sljedeći tjedan u Kinoteci. Među njima su Rani radovi, ikonoklastička politička satira Želimira Žilnika, koja mu je donijela i Zlatnog medvjeda na Berlinaleu.

Mlad i zdrav kao ruža Jovana Jovanovića eksplozivna je i subverzivna satira inspirirana studentskim nemirima i estetikom Jean-Luca Godarda, u kojem Dragan Nikolić igra karizmatičnog kriminalca koji izaziva kaos na beogradskim ulicama.
Slike iz života udarnika Bate Čengića inspirirane su životom Alije Sirotanovića, rudnika udarnika koji je oborio svjetski rekord u kopanju ugljena i time prerastao u jednu od legendi socijalizma. Čengićev film nudi izrazito kritički pogled na živote i sudbinu rudara u socijalizmu, zbog čega je donedavno bio dostupan u cenzuriranim inačicama. U Kinoteci prikazujemo integralnu verziju, čija je digitalna restauracija prikazana prošle godine u Veneciji.

Tjedan zaključuje W. R. Misterije organizma, još jedna esejistička komedija Dušana Makavejeva, u kojoj ispituje odnos politike, seksualnosti i osobnih sloboda u Jugoslaviji, SAD-u i Sovjetskom savezu. Riječ je o kontrakulturnom klasiku koji i dalje iznenađuje svojom formalnom zaigranošću i hrabrošću kojom razbija seksualne i političke tabue. Milena Dravić i Ivica Vidović ovdje su odigrali svoje antologijske uloge.

Ciklus uključuje i nekoliko kratkometražnih filmova: prije Ranih radova gledamo Lipanjska gibanja Želimira Žilnika, prije Mlad i zdrav kao ruža na rasporedu je psihodelični Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk Karpa Godine, prije Slika iz života udarnika gledamo Žilnikov Crni film, a prije W. R. Misterija organizma Godinin O ljubavnim vještinama ili film s 14441 kvadratom.

Duh crnog talasa nastavio je živjeti u opusima pojedinih autora u godinama i desetljećima koja su uslijedila, a u posljednjem tjednu ciklusa vidjet ćemo neke od najistaknutijih.
Nakon političkog skandala izazvanog Zasedom, Živojin Pavlović je u Sloveniji nastavio snimati provokativne filmove. Jedan od njih je i Doviđenja u sljedećem ratu, adaptacija autobiografskog romana Vitomila Zupana o susretu slovenskog partizana i njemačkog vojnika na ljetovanju u Španjolskoj, gdje se sjećaju vremena u kojima su bili protivnici.
Karpo Godina je kao direktor fotografije i autor niza kratkometražnih filmova zaslužan za neke od vrhunaca regionalne kinematografije. Njegov Crveni boogie ili što ti je, djevojko? duhovita je politička komedija koja kroz sraz jazza i narodne glazbe progovara o širim društvenim sukobima koji su obilježili jugoslavensko poraće.
Marble Ass još je jedna politička komedija, u kojoj je Želimir Žilnik svoj interes za marginalce nastavio istraživati zajedno s pripadnicima beogradske LGBTQ scene 1990-ih. Marble Ass osvojio je Nagradu Teddy za najbolji film na Berlinaleu, a danas uživa kultni status.
Mladen Đorđević poznat je po filmovima u kojima se nije susprezao od razbijanja društvenih tabua, zbog čega ga se često spominje kao nastavljača estetike crnog talasa. Jedan od njegovih najpoznatijih filmova je Život i smrt porno bande, provokativna satira o eksploataciji socijalne i fizičke patnje ispričana kroz nedaće pornokabarea u srpskoj provinciji. Zbog uznemirujućih prizora film ne preporučujemo osjetljivim gledateljima.