Dijete čeka
- Žanr: Drama
- Izvorni naziv: A Child Is Waiting
- Godina: 1963
- Trajanje: 104min
- Redatelj/ica: John Cassavetes
- Uloge: Burt Lancester, Judy Garland, Gena Rowlands, Steven Hill, Bruce Ritchey
- Distribucija: Park Circus
Jean Hansen, nekadašnja pijanistica u potrazi za smislom, zapošljava se u ustanovi za djecu s poremećajima u odrastanju kao učiteljica glazbe. Tamo se sprijateljuje s Reubenom Widdicombeom, dvanaestogodišnjim dječakom kojeg roditelji više ne posjećuju. Reuben se zbog toga osjeća potišteno i odbija uklopiti se u kolektiv, što dovodi u pitanje odgojne metode voditelja institucije Matthewa Clarka, inače dobronamjernog liječnika, koji prema Reubenu postaj nepotrebno strog.
Dijete čeka drugi je Cassavetesov film snimljen u studijskim uvjetima – ovoga puta za United Artists i Stanleya Kramera, producenta koji se pedesetih i šezdesetih godina istaknuo kao autor „filmova s porukom“, a koji su se hvatali u koštac s aktualnim društvenim temama i problemima, od međurasne netrpeljivosti (Bijeg u lancima, Pogodi tko dolazi na večeru) i suočavanja s holokaustom (Suđenje u Nürnbergu) pa do nuklearne krize (Posljednja obala).
U pristupu temi Dijete čeka zaista je više Kramerov nego Cassavetesov film: didaktičan, sentimentalan i otvoreno angažiran, što ne znači da nije kompleksan. Naprotiv, među njegove snažnije strane spada kritičan, ali suosjećajan pogled na američku tendenciju prema konformizmu i učinkovitosti, koja je one koji se nisu uklapali u kalupe američkog poslijeratnog optimizma ostavljala na margini.
Glavno razilaženje između Cassavetesa i Kramera dogodilo se u postprodukciji, koja je dovršena bez Cassavetesova utjecaja i sukladno Kramerovoj viziji. Cassavetes se zbog toga odrekao filma, ne zato što je mislio da je loš, nego jer je njegovo razumijevanje mentalnih bolesti bilo radikalno drugačije. „Poanta originalnog filma bila je u tome da s djecom nije ništa pogrešno, osim da su im mentalni kapaciteti niži“, tvrdio je Cassavetes, a Kramerov pristup vidio je kao propagiranje getoizacije, pri čemu je izdvajanje djece u institucije bolje nego njihova integracija u društvo.
Ovoj će se temi – ali znatno progresivnije i pod vlastitim uvjetima – Cassavetes vratiti desetak godina kasnije u svome remek-djelu Žena pod utjecajem.