Vizije otpora

Mjesečni program “Vizije: Iz Kratke baze 25 FPS-a” posvećen je autorima i djelima koji su istraživanjem mogućnosti filmskog jezika pomicali granice medija te ponudili novu perspektivu onoga što sedma umjetnost može biti.

U sklopu ovog izdanja prikazuju se dva klasična ostvarenja iranskih autorica:

Kuća je crna (The House is Black / Khaneh siah ast)
IR, 1963, 20 min
r. Forugh Farrokhzad

„Suviše je ružnoće na svijetu. Ako pred njom zatvorimo oči, bilo bi je još više.“ Ovako počinje pripovijedanje u slavnom kratkom filmu Kuća je crna Forugh Farrokhzad, jedne od najcjenjenijih pjesnikinja današnjice, čijim pisanjem još uvijek odiše iranska kultura. Njezina pjesma Vjetar će nas nositi, jasno je istaknuta u istoimenom filmu Abbasa Kiarostamija iz 1999. U knjizi Close-Up: Iranian Cinema iz 2001. Hamid Dabashi označava ovaj film kao početak pustolovnog desetljeća iranskog filma: „Kuća je crna treba se smatrati daleko najznačajnijim filmom ranih 60-ih, filmom koji je svojim pjesničkim razmatranjem gube nagovijestio velik dio budućnosti iranskog filma 80-ih i 90-ih.“ Mohsen Makhmalbaf nazvao ga je „najboljim iranskim filmom koji je utjecao na suvremenu iransku kinematografiju“, a Chris Marker usporedio ga je s Las Hurdes Luisa Buñuela. Jonathan Rosenbaum je izjavio: „Od 60 ili 70 iranskih filmova koje sam do danas vidio, Kuća je crna je najbolji“.

Forugh Farrokhzad (1935. – 1967., Teheran) najpoznatija je žena u povijesti iranske književnosti. Udala se sa 17 godina, a jedino dijete, po imenu Kamyar, rodila je godinu dana kasnije. Manje od dvije godine poslije brak joj se raspao, a Farrokhzad je sina ostavila na brigu obitelji bivšeg muža te se posvetila svojem pozivu, poeziji i samostalnom životu. Kao razvedena pjesnikinja u Teheranu, Farrokhzad je privlačila mnogo pažnje i izazivala značajno neodobravanje. U rujnu 1955. doživjela je živčani slom i odvedena je u psihijatrijsku kliniku. Tri godine kasnije upoznala je Ebrahima Golestana, kontroverznog filmaša i pisca s kojim je uspostavila odnos koji je trajao do njezine smrti. Umrla je od ozljeda glave nakon što je ispala iz džipa koji je udario u zid od cigle u središtu Teherana, 14. veljače 1967. Imala je 32 godine.

Zapečaćeno tlo (The Sealed Soil/Khake sar beh mohr)
IR, 1977, 90 min
r. Marva Nabili

Najraniji cjeloviti sačuvani igrani film iranske redateljice Marve Nabili, Zapečaćeno tlo, beskompromisna je kritika institucionalizirane mizoginije, a donosi priču o otporu mlade žene prisilnom braku i kodeksu odijevanja, zbog čega njezina obitelj povjeruje da je opsjednuta i obrati se egzorcistu. Izdanje Arbelosa i Venera Filmsa.

Marva Nabili rođena je u Iranu, gdje je studirala slikarstvo na Sveučilištu primijenjenih umjetnosti u Teheranu. Uključila se u produkciju filma koji je obilježio početak novog vala u iranskoj kinematografiji: igrala je glavnu ulogu u filmu Siavash u Persepolisu Fereydouna Rahnema. To iskustvo odvelo ju je u London i New York, gdje je studirala filmsku umjetnost i stekla prijediplomske i diplomske titule iz filma. Napisala je i režirala niz filmova, među kojima se ističu Trans, Autoportret i Nanette u Vermontu. Nabili se vratila u Iran kako bi napisala i režirala osmosatnu televizijsku seriju temeljenu na klasičnim perzijskim bajkama. Iste godine napisala je i režirala svoj prvi dugometražni film, Zapečaćeno tlo, priču o osamnaestogodišnjoj seoskoj djevojci uhvaćenoj u prijelaznom razdoblju između djevojaštva i ženstvenosti, te borbi između kulturnih tradicija i modernizacije s kojom se suočava u svom selu.