Četiri uspješna prijatelja srednjih godina odluče zajedno provesti vikend. Jedan od njih je pilot, drugi je sudac, treći je televizijski voditelj, a četvrti kuhar. Zatvoreni u raskošnoj vili uživat će u bakanalijama dostojnima drevnog Rima, koje uključuju sve sljedove obroka, skupa vina i usluge seksualnih radnica. No iz ove orgije ne kane izvući živu glavu, nego se doslovno namjeravaju prejesti do smrti.

Sedamdesete godine u kinematografiji bile su poznate po transgresivnim filmovima, čiji se autori nisu ustručavali pomicati granice. Jedan od njih bio je Marco Ferreri, talijanski majstor ciničnih satira i autor Velikog žderanja, koje se i danas ubraja među najveće skandale Festivala u Cannesu. Riječ je o filmu koji je Ingrid Bergman, tadašnju predsjednicu žirija, navodno natjerao na povraćanje, a u usporedbi s kojim je Posljednji tango u Parizu (1972), riječima Daily Maila, djelovao kao film za djecu.

Tjednima nakon premijere dio je medija bio opsjednut pitanjima nesimuliranosti zvučnih efekata ispuštanja vjetrova u glumačkoj ekipi sastavljenoj od legendi francuske i talijanske kinematografije („Prdež, to je sve što ljude zanima“, navodno je komentirao Michel Piccoli). No oni koji su prihvatili Ferrerijevu fiziološku farsu u bakanalijama su vidjeli ogledalo vladajuće klase koja se guši u raskoši vlastite trpeze, komentar na destruktivno orgijanje konzumerističkog obilja ili nešto ekstremniju priču o andropauzi, krizi srednjih godina i dječacima u tijelima odraslih muškaraca. U tom smislu Ferrerijev film preteča je i suvremenijih satira, poput nedavnog Trokuta tuge (2022) Rubena Ostlunda.

Veliko žderanje također je i priča o vulgarnosti, ekscesu i hedonizmu koji imaju svrhu u samima sebi, čak i pod cijenu samouništenja. I upravo je ta ambivalentnost ono što ga čini provokativnim i zanimljivim i danas.