Omnibus od tri nepovezane priče strave. Telefon govori o djevojci koju pozivima terorizira nepoznati progonitelj željan osvete. Wurdulak govori o starcu iz zabačenog srpskog sela, čija obitelj sumnja da se preobrazio u nemrtvo biće iz naslova. Kap vode prati medicinsku sestru koja krade prsten vidovnjakinje preminule za vrijeme seanse, s fatalnim posljedicama.

Mario Bava majstor je trilera i filma strave, čiji utjecaj seže izvan žanrovskih granica. U Tri lica straha do izražaja dolazi njegovo umijeće stvaranja atmosfere kroz osvjetljenje, bogati kolorit i pažljivo oblikovanje zvuka, ali i vještina skiciranja intrigantnih, moralno ambivalentnih likova koji se opiru ukalupljivanju u pozitivce i negativce, što im daje dobrodošlu dozu životnosti. U Telefonu i Kapi vode ljudske mane kao što su ljubomora i pohlepa doživljavaju nadnaravnu kaznu, dok Wurdulak motive narodnih predaja provlači kroz prizmu psihoanalitičkih ideja o nemogućnosti bijega od patologije nuklearne obitelji.

Bavin film svojevremeno je ostvario slab rezultat na talijanskim blagajnama, a za američko tržište premontiran je u verziju pod naslovom Black Sabbath (Crna misa), po kojoj je i danas poznat. U njoj je promijenjen redoslijed priča, izbačene su reference na lezbijstvo i prostituciju iz Telefona, a inovativno korištenje zvučnih efekata zamijenjeno je konvencionalnijim glazbenim rješenjima.

Tri lica straha danas se ubrajaju među najbolje horore svih vremena, njihov utjecaj vidljiv je među ostalima i u Coppolinu Drakuli (1992), Cravenovu Vrisku (1996), a strukturom je navodno inspirirao Quentina Tarantina i Rogera Averyja na ranu verziju Paklenog šunda (1994). Luca Guadagnino ubraja ga među svoje omiljene talijanske filmove: „[Bavin] kapacitet za inovativnost i predivan osjećaj za filmsko i dalje predstavljaju važnu lekciju svima koji se žele približiti kinematografiji kroz vrijednosti samog jezika filma“.