Jedne kišne večeri vozač kamiona Gorō i njegov mlađi kolega staju u neugledni restoran na zdjelu ramena. Vlasnica je samohrana majka Tampopo, u neprestanoj borbi s financijskim nedaćama i nezahvalnim gostima. Da stvar bude gora, specijalitet kuće tek je korektan, no lišen karaktera. Gorō joj odluči pomoći da trećerazredno svratište pretvori u mjesto koje slavi umijeće tradicionalnih jela, i to tako što će krenuti u potragu za savršenim receptom za ramen.

Tampopo je gastro-filmski klasik, koji već četiri desetljeća uspješno golica nepca novim generacijama gledatelja. Redatelj Jûzô Itami koristi središnju priču kao odskočnu dasku za niz duhovitih, često nadrealnih vinjeta u kojima istražuje povezanost putenih i gastronomskih užitaka. Svoj je film nazvao „ramen-vesternom“, dijelom zato jer mu je namjera bila međunarodno popularizirati japansku kulturu preko ovog tradicionalnog japansko-kineskog jela, na način na koji su to vesterni napravili za američku (odnosno špageti-vesterni za talijansku) kulturu.

Tampopo je pritom izvrstan primjer razlika u načinu na koji se kulinarski motivi koriste u kinematografijama Istoka i Zapada. Dok je u angloameričkom podneblju hrana često sredstvo postizanja ekonomskog, društvenog ili osobnog uspjeha, Itami središnju priču i digresije gradi oko poštovanja prema namirnicama i procesu njihove obrade i pripreme. Itami poručuje da je bez obzira na klasnu pripadnost ili mjesto na kojem jedemo, užitak hrane ono što nas povezuje, od sisanja majčina mlijeka do srkanja rezanaca iz zdjelice ramena.

Itamijev projekt ramen-vesterna pokazao se uspješnim: Tampopo se redovito nalazi na popisima najboljih filmova o hrani, njegovo ime nose ramen shopovi diljem svijeta, kao inspiraciju ga navode renomirani chefovi, a specifičan način spravljanja omleta zaživio je i na društvenim mrežama.

Važna napomena: na projekciju nikako nemojte doći gladni!