Italija za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sitni lopov Pasqualino možda nema novca, ali zato ima sedam ružnih sestara i još više ideja o tome kako izgleda častan muškarac. Kada njegova obrana obiteljske časti završi ubojstvom iz nehaja, Pasqualino umjesto zatvora odabire vojsku. Suočen sa stvarnošću ratišta, on dezertira i završava kao zarobljenik u njemačkom koncentracijskom logoru, gdje će pokušati preživjeti pružajući seksualne usluge upraviteljici logora.

Pasqualino ljepotan osuda je malograđanštine kroz priču o oportunistu koji se spletom životnih okolnosti i arogancije nađe u borbi za goli opstanak. U ratu i genocidu vječno pitanje „kako se okoristiti“ zamjenjuje pitanje „kako preživjeti“, koje Lina Wertmüller koristi poput malja kojim razbija čitavu krhku strukturu malograđanskog morala i ideje časti.

Napuštanje solidarnosti i empatije u korist društvenog reda i licemjernog morala dovodi do urušavanja stvarnih temelja društva i ljudskosti, koje svoju konačnu grotesknu kulminaciju dobiva u ratu i masovnoj smrti, poručuje nam Wertmüller s dozom cinizma.

Premda od mnogih hvaljen zbog kompleksnog prikaza ljudske prirode u ekstremnim okolnostima, Pasqualino ljepotan nastavio je povećavati jaz između Wertmüllerinih apologeta i osporavatelja. Psiholog Bruno Bettelheim bio je izrazito negativan prema načinu na koji je prikazano preživljavanje pod svaku cijenu, a kritičarka Pauline Kael nazvala ga je „trijumfom neosjetljivosti“ koji patnju pretvara u vodvilj. No navedene kontroverze samo su pomogle etablirati Wertmüller u jedno od najintrigantnijih redateljskih imena na međunarodnoj sceni, a s ovim filmom ušla je u povijest i kao prva žena nominirana za Oscara za najbolju režiju. Film je za Oscara konkurirao i u kategorijama najboljeg originalnog scenarija, glavnog glumca (Giancarlo Giannini) i stranog filma.