Paul Ambrosius von Przygodski pruski je aristokrat odlikovan za svoje zasluge u Prvom svjetskom ratu, iako je njegov jedini uspjeh to da je rovove zbilja i preživio. No po povratku u Berlin shvaća da se situacija radikalno promijenila: siromaštvo i dekadencija nagrizli su sve slojeve društva, do te mjere da se i oni povlašteni trebaju primiti posla ako ne žele umrijeti od gladi. Problem je u tome što Paul nema baš nikakvih posebnih vještina osim svoga izgleda, zbog čega će postati žigolo, tj. profesionalni pratitelj usamljenim ženama, a zbog svog društvenog pedigrea zapet će za oko vođi sve rasprostranjenije nacističke stranke.

Običan žigolo redateljski je debi glumca Davida Hemmingsa te druga noseća Bowiejeva filmska uloga. Također je riječ o jednom od najslabije ocijenjenih filmova u Bowiejevoj karijeri. Kritičari su ga o(t)pisali kao slabiju inačicu Kabarea (Cabaret, 1972), čijim je uspjehom i međuratnim berlinskim settingom uvelike inspiriran. No za razliku od remek-djela Boba Fossea, koje čak i u glazbenim dionicama stoji s obje noge čvrsto u realizmu, Hemmings puno vjernije reproducira groteskno komičnu viziju njemačke svakodnevice iz slikarstva Neue Sachlichkeita, estetike koju se u oba filma naveliko citira. Rezultat je duhovita, karikirana, a povremeno i krajnje šašava satira na društvenu i moralnu dekadenciju – pravi mali dragulj zreo da ga se otkrije.

Spomenimo i to da je Paulovu madame odigrala velika Marlene Dietrich u svojoj posljednjoj filmskoj ulozi, a za potrebe filma otpjevala je i melankoličnu obradu naslovne pjesme.