Rafaella je arogantna, razmažena bogatašica, koja s prijateljima krstari po Mediteranu. Uživa u moru, suncu te nametljivim mišljenjima o vrlinama vlastite privilegiranosti i neučinkovitosti političke ljevice. Posebice uživa u ponižavanju Gennarina, deklariranog komunista zaposlenog na jahti, koji je primoran šutke slušati uvrede na vlastiti račun ako želi zadržati posao. No kada Rafaella i Gennarino igrom slučaja ostanu nasukani na pustome otoku, dinamika moći među njima će se radikalno promijeniti.

Način na koji klasne i ekonomske silnice određuju dinamiku muško-ženskih odnosa stalna je tema opusa Line Wertmüller, no Na moru jednog ljeta donio joj je posebnu vrstu slave – ili ozloglašenosti. Saharinski raskošan originalni naslov filma Zaneseni neobičnom sudbinom u plavetnilu kolovoškog mora sugerira da se radi o eskapističkoj screwball komediji o ukroćenoj goropadnici i suprotnostima koje se privlače, no Wertmüller subvertira konvencije žanra preobražavajući ljubavnu priču u studiju klasne borbe buržoazije i proleterijata. Seksualno nasilje pritom prerasta u političko nasilje, a realizacija nemoguće romanse rezultira obnavljanjem istih onih struktura koji su Rafaellu i Gennarina smjestili na suprotstavljene strane.

Premda je film ostvario veliki komercijalni uspjeh te naišao na odobravanje kritike, nisu svi s naklonošću gledali na Wertmüllerine provokacije. Neki prizori dovoljno su ekstremni da zbune, čak i uvrijede i najbenevolentnijeg gledatelja, stoga nije ni čudno da je dio kritike film o(t)pisao kao romantizaciju istog onog patrijarhalnog nasilja koje film tobože osuđuje. No Wertmüller je redovito bježala od jednostavnih rješenja, pa stoga i njezina dekonstrukcija žanra romanse djeluje kao eksplozija pirotehničke naprave usred mirnog ljetnog podneva, s namjerom da gledatelja uzruja i potakne na polemiku, umjesto da ga pusti da drijema na kolovoškom suncu.

Na moru jednog ljeta preteča je Trokuta tuge (2022) Rubena Ostlunda, s kojim dijeli sličan setting i zaplet, a temu prepletanja klasne moći i seksualne politike nadogradio je suvremenom postkolonijalnom perspektivom. Spomenimo i to da je američki remake 2002. godine režirao Guy Ritchie pod nazivom Valovi sudbine (Swept Away), a glavne uloge odigrali su Madonna i Adriano Giannini – sin Giancarla Gianninija.