Vrijeme je lokalnih izbora na Siciliji. Vjerujući da može glasati anonimno, siromašni rudar Mimí svoj glas daje komunističkoj stranci, iako ga poslodavci nutkaju da odabere kandidata lokalne mafijaške organizacije, koja u šaci drži čitavo selo. Nakon izbora zbog toga gubi posao, napušta suprugu i odlazi u Torino, gdje se zapošljava na gradilištu kojim također upravlja mafija. Tamo se zaljubljuje u uličnu prodavačicu i zagriženu trockisticu Fiorellu Meneghini s kojom ulazi u turbulentnu vezu. Problem nastane kada ga poslovne putešestvije vrate na Siciliju – ovoga puta s ljubavnicom, izvanbračnim sinom, vezama s mafijom i suprugom koja očekuje da izvršava svoje supružničke dužnosti, što on više ne želi, a možda ni ne može.

Dok je Gušterima zavrijedila poštovanje talijanske kritike, Mimi Metalac povrijeđene časti bio je prvi međunarodni hit Line Wertmüller. U njemu se uhvatila u koštac s nizom tema koje su obilježile tadašnje talijansko društvo: korupcijom koja je metastazirala u sve sfere društva, nepomirljivim ideološkim pogledima te razlikama u razvijenosti sjevera i juga zemlje. Važnu temu predstavljao je i utjecaj modernizacijskih procesa na nuklearnu obitelj te tradicionalne rodne odnose, posebice na emancipaciju žena iz patrijarhalnih obiteljskih struktura.

No Wertmüller nije zainteresirana za jednosmjerne priče o emancipaciji: njezini likovi uglavnom su zbunjeni modernizacijskim procesima, pa svaku mogućnost osobnog oslobođenja kroz rad, ekonomsku ili seksualnu samostalnost odbacuju zbog niza impulzivnih odluka, zbog čega naposljetku osnažuju iste one strukture koje su uzrok njihova nezadovoljstva. To uostalom najbolje demonstriraju Mimíjevevi pokušaji da obrani svoju muškost, autonomiju i čast, a koji nisu ništa drugo nego različite inačice seksualnog licemjerja i političke oportunosti.

Oslanjajući se o tradiciju talijanskog humora te ljubav prema tipiziranosti i grotesci, Wertmüller je snimila potpuno nesentimentalnu priču o tragediji običnog čovjeka, koja nije lišena divljenja prema njegovoj ustrajnosti da se izbori za svoje ideale – pa makar oni bili potpuno pogrešni. To je uostalom i preraslo u prepoznatljivost njezina stila, zbog čega su je u nastavku karijere obožavali i osporavali.

Film je premijerno prikazan u konkurenciji Filmskog festivala u Cannesu, a označio je početak zajedničke suradnje Giancarla Gianninija i Mariangele Melato, koji su odigrali glavne uloge u njezinim najuspješnijim ostvarenjima. Američki remake filma Which Way Is Up (1976) režirao je Michael Schultz, a glavnu je ulogu odigrao popularni komičar Richard Pryor.