Tri mladića u uspavanom gradiću na jugu Italije provode dane u dokolici, upijajući sunce, prosipajući mudrosti o životu, društvu i ženama te kujući planove o budućnosti koja nikako da dođe.

Prikladno nazvan Gušteri i ovjenčan nagradom za režiju u Locarnu, redateljski prvijenac Line Wertmüller ujedno je i jedan od najranijih predstavnika tzv. slacker žanra, filmova o mladeži lišenoj iluzija koja odbacuje ambiciju i ideale prijašnjih generacija, a ganjanje karijere, obitelji i drugih simbola uspješnog življenja zamjenjuju prepuštanjem letargiji svakodnevice. Mada se kao zasebni podžanr koherentnije oblikovao tek u američkim filmovima o “besciljnoj” generaciji X kao što su Zabušant (1990) Richarda Linklatera i Trgovci (1994) Kevina Smitha, ovaj tip priča svoje je začetke pokazao već u radovima europskih redatelja, kao što je Danguba (1953) Federica Fellinija, koji se često navodi kao inspiracija za Guštere.

Wertmüller već ovdje najavljuje svoje buduće preokupacije društvenim pitanjima, radničkom klasom i rodnom nejednakosti. Iako sa svojim američkim pandanima dijeli uporabu humora kao vezivnog tkiva priče, Gušteri su mnogo direktnija društvena kritika koja pasivnost i apatiju protagonista izravno verbalizira i komentira kao generator i akcelerator društvenih nejednakosti te odumiranja zajednice u odsustvu društvenog napretka. Buntovnost mlade generacije nema zube, strast je zamijenila računica, a društveni ustanci i izborene zemljišne reforme daleka su prošlost o kojoj mladi ništa ne znaju. Vječni planovi o prilascima djevojci, studiranju u Rimu, osnivanju zadruge ponekad i uspiju uzletjeti, ali brzo se vraćaju na početnu točku, odakle se stvarna iskustva prepričavaju unedogled sve dok ne postanu umrtvljeno sjećanje i fikcija neodređene budućnosti u koju bježe od učmale stvarnosti.

Kamera Giannija Di Venanzoa uranja nas u njihov svijet izmjenjujući tabloične prikaze s dinamičnim i zaigranim vrzmanjima, imitirajući raspoloženje i ponašanje likova poput nijemog komentatora. Dok ulicama šeću u krug razgovarajući ni o čemu, Wertmüllerini mladi gušteri vrte se u krug i u vlastitim životima.

Uz zaigrane, idiosinkratične taktove Ennija Morriconea, Wertmüller nježnim satiričnim potezima oslikava društvo opterećeno starim vrijednostima, klasnim podjelama, rodnim ulogama i vlastitim interesima, nesposobno da zamisli stvarnu promjenu.