S remek-djelom američkog undergrounda Liquid Sky u petak, 31. siječnja počinje Kultni petak, poseban program kina Kinoteka namijenjen filmofilima pustolovna duha čiji je filmski ukus otvoren egzotičnom, provokativnom i rubnom filmskom izrazu. Unutar ove programske linije jednom mjesečno prikazivat će se filmski naslovi koji su s vremenom izgradili vjernu sljedbu posvećenih štovatelja – mnogi od njih i po prvi puta nakon dugo vremena na velikome platnu.

Prvo izdanje Kultnog petka obilježit će projekcija nove, digitalno restaurirane verzije znanstveno fantastičnog filma Liquid Sky (1982) u režiji Slave Tsukermana. Izrastao iz njujorške avangardne new wave scene ranih 1980-ih, Liquid Sky je modno-glazbeni trip u specifično stanje uma i stil života, koji Time Magazine proziva  „dvosatnim činom imaginacije“.

Margaret je njujorška manekenka koja želi postati slavna. No ovisna je o drogi, što uvelike iskorištava njezin suparnik Jimmy. Istovremeno, na vrh zgrade nasuprot Margaretina stana spušta se maleni NLO, čiji su putnici došli na zemlju u potrazi za heroinom. No izvanzemaljci uskoro otkrivaju da su feromoni koje ljudski mozak ispušta tijekom orgazma puno ugodniji od onih izazvanih drogom te se počinju miješati u Margaretin seksualni život.

Kultni petak poseban je program kina Kinoteka namijenjen filmofilima pustolovna duha čiji je filmski ukus otvoren egzotičnom, provokativnom i rubnom filmskom izrazu. Sljedeći tjedan na rasporedu je Šok terapija Jima Sharmana, svojevrsni nastavak kulturnog fenomena The Rocky Horror Picture Show (1975), u kojem Brad i Janet postaju sudionici bizarnog reality showa.

Iako okuplja dio iste autorske i glumačke ekipe, Šok terapiju svojevremeno nisu dobro prihvatili ni publika, ni kritika niti fanovi Rocky Horrora. No zbog načina na koji se bavi fenomenom reality televizije, Sharmanov film iz današnje perspektive djeluje aktualnije nego u vrijeme svoga nastanka. Dodamo li tome ponovno izvrstan soundtrack, s pjesmama koje kvalitetom nimalo ne zaostaju za prethodnikom, nadahnutu glumačku ekipu, maštovite kostime i izvrsnu, nadrealističku scenografiju, riječ je o skrivenom dragulju 1980-ih koji će mnogim gledateljima biti pravo otkriće!

Ovoga petka pogledajte restauriranu verziju kultnog trilera Williama Friedkina, s Alom Pacinom u glavnoj ulozi

U veljači u sklopu posebnog programa kina Kinoteka namijenjenog filmofilima pustolovna duha čiji je filmski ukus otvoren egzotičnom, provokativnom i rubnom filmskom izrazu – Kultni petak – gledamo Cruising(1980) Williama Friedkina, s Alom Pacinom u naslovnoj ulozi, kod nas poznat i pod naslovima Gluvarenje i Mamac, koji će ovom prilikom biti prikazan u impresivnoj restauriranoj verziji.

Razdoblje novog Hollywooda obilježilo je testiranje izražajnih i umjetničkih sloboda na velikome platnu, no čak i u takvome kontekstu, Cruising djeluje kao da se omakao pažnji studijskih glavešina. Inspiriran istoimenim romanom novinara Geralda Walkera te nizom zločina koji su 1970-ih potresali njujoršku fetiš klupsku scenu, film je sniman na autentičnim lokacijama i s pripadnicima S&M zajednice kao statistima, kojima je jedina uputa bila da u klubovima rade ono što bi i inače radili da kamere nisu prisutne. Snimljeni materijal bio je predmetom dugotrajnih rasprava, da bi naposljetku bilo izbačeno 40 minuta danas izgubljenog materijala, kako bi se izbjegao ozloglašeni predikat X.

Film prati mladog policajca Stevea Burnsa koji dobiva zadatak infiltrirati se u njujoršku gej S&M klupsku scenu, kako bi uhvatio psihopata koji ubija homoseksualce. No u svijetu promjenjivih identiteta koji počiva na teatralizaciji igara dominacije i podložnosti, kako prepoznati pravu prijetnju?

Iako u vrijeme svoga nastanka negativno dočekan i od kritike i od LGBT aktivista, Friedkinov Cruising danas uživa kultni status, čak i među svojim osporavateljima. Svojim zapletom, temama i strukturom najavio je ciklus erotskih trilera 1990-ih, a njegovo istraživanje rubnih područja seksualnosti i negativnih posljedica njezina potiskivanja, i četrdeset godina nakon premijere, jednako uznemiruje i intrigira. Uz sve to, Friedkinov seksualni košmar fascinantan je kao zapis jedne nestale subkulture i posljednjih izdisaja liberalnih nastojanja novog Hollywooda da pomiče granice onoga što se u mainstreamu moglo prikazati.

Carol White kalifornijska je kućanica koja ima sve: bogatog muža, krasan dom, poslugu i prijatelje. No Carol je plaha, a interakcija s okolinom ostavlja je emocionalno praznom. Uskoro razvija neobičnu bolest, koju liječnici ne mogu objasniti nikakvim fizičkim ni psihološkim uzrocima, no koja je dovodi do daljnjeg otuđivanja od ostatka svijeta. Jednoga dana nailazi na zajednicu onih koji su baš poput nje razvili „alergiju“ na svijet koji ih okružuje.

Nakon što se filmovima kao što su Superstar: Priča o Karen Karpenter (1987) i Otrov (1991) prometnuo u jedno od najintrigantnijih imena struje novog queer filma (new queer cinema), Todd Haynes snimio je i jedan od najupečatljivijih filmova iz navedenog pokreta, u kojem je spojivši elemente klasičnih melodrama 1950-ih i distopije stvorio moćnu alegoriju na epidemiju AIDS-a. Kritika je film opisivala kao „horor film duše“ i „feministički protufilm“, pomogao je etablirati Julianne Moore u jednu od najtalentiranijih glumica svoje generacije, a često se nalazi i na popisima najboljih filmova desetljeća. U ovome kontekstu zgodno je spomenuti da je Haynes kao jednu od inspiracija za film navodi i Akermaninu Jeanne Dielman.

Amerikanka Lucy Broadhurst naslijedit će veliko bogatstvo, pod uvjetom da se vjenča za Mathurina, sina očeva najboljeg prijatelja, koji živi u izoliranom chateau u Francuskoj zajedno s ocem i djedom. No Mathurin se više zanima za konje nego za svoju buduću suprugu pa dobroćudna Lucy provodi svoj prvi dan u francuskoj provinciji upoznajući se s bizarnim stanovnicima dvorca i legendama koje o njima kruže, uključujući i onu o zvijeri koja vreba iz obližnje šume. Noć uoči vjenčanja i preplavljena dojmovima, Lucy će usnuti neobičan san…

Tijekom 1950-ih i 1960-ih poljsko-francuski redatelj Walerian Borowczyk bio je slavljen kao jedan od najistaknutijih predstavnika modernističke animacije. Zatim se usmjerio na igrani film te snimio neke od najerotičnijih i najbizarnijih ostvarenja sedme umjetnosti koje su ikad ugledali mrak kinodvorana. Riječ je o izrazito senzualnim, duhovitim i vizualno upečatljivim djelima inspiriranima libertinskom prozom i filozofijom, u kojima Borowczyk znalački zaigrano razodijeva svoje glum(ic)e kritizirajući pritom licemjerje sustava koji guše i izvitoperuju ljudsku seksualnost.

Među vrhunce Borowczykova opusa spada Zvijer, adaptacija novele Lokis francuskog romantičara Prospera Mériméea, u kojoj se maestralno spajaju elementi crnog humora, fantazije, gotičke melodrame i horora. Rezultat je vrhunski primjer transgresivne erotike 1970-ih, čembalom uglazbljeni seksualni košmar i nadrealistička komedija manira koja se ne obazire ni na žanrovske odrednice niti na dobar ukus.

Zvijer je desetljećima bila zabranjivana ili prikazivana u cenzorski okljaštrenim verzijama, a uoči Noći vještica u Kinoteci prikazat ćemo njezinu digitalno restauriranu integralnu inačicu, uz napomenu da glazbu Domenica Scarlattija više nikada nećete slušati na isti način. Nemojte reći da vas nismo upozorili!

„Dobro je činiti dobro.“ Tako su na televiziji ranih 90-ih prije Dnevnika reklamirali humanitarnu kampanju „Za djecu Hrvatske“. Taj savjet nikako nije prihvatljiv za glavnog lika “Dana zvijeri”, oca Angela koji želi spriječiti rođenje Antikrista. S obzirom da Sotona ima smisla za humor, njegov plan je da se njegovo čedo rodi kad se najmanje očekuje – točno na Božić. Angelov plan da prevari Nečastivog i spriječi Apokalipsu je da na sveti Badnji dan radi što više zla, počinje krasti, odgurivati djecu i beskućnike i družiti se s metalcima i tarot-majstorima. Pretjerivanje u groteski, nasilju, crnom humoru opće je obilježje ovog filma, kao i pretjerivanje u prasetini, kolačima i s Last Christmas na radjiu u vrijeme Božića. Pa zašto si ne priuštiti jedan mrsni gurmanski film? Samo nemojte nakon toga beskućniku podapeti nogu. Povedite ga na ovaj film i kupite mu kobasu.

Andrija Mardešić i David Kapac, selektori programa (u sklopu Ciklusa Božić sa stricem)

30.12.2022.

Dekadantno remek-djelo Paula Verhoevena jedan je od njegovih najkontroverznijih filmova. Bio je to prvi studijski film u širokoj distribuciji koji je predikat NC-17 (tj. nekadašnji X) nosio kao značku ponosa, što mu se brzo obilo o glavu. Film je podbacio na blagajnama, kritika ga je razapela, a zaustavio je kinokarijeru energične Elizabeth Berkley, zvijezde američke teen TV-serije Školsko zvono (Saved by the Bell, 1989 – 1992). No film je ostvario veliki uspjeh na videu, a zahvaljujući neskrivenoj camp kvaliteti svoje estetike osvojio je i horde obožavatelja: neki od njih štuju ga jer je „toliko loš da je dobar“, a neki zbog ciničnog pogleda na američku trash kulturu spektakla, čiji je Las Vegas ekstremni primijer. Ukratko, riječ je o jedinstvenom izrodu američkog studijskog sustava: visokobudžetnom eksploatacijskom filmu oboružanom satiričnim oštricama koje bodu i škakljaju, provociraju i zabavljaju. Ukratko, tipičnom Verhoevenu na vrhuncu karijere i u top formi!

Showgirls su u nas poznate i pod nazivom Plesačice, a u Kinoteci prikazujemo njihovu nedavno restauriranu, integralnu verziju, čiju je restauraciju nadgledao sam Verhoeven.

Odijenite svoj versayce & ostavite inhibicije pred vratima, predstava počinje!

Predodžba je adaptacija istoimenog romana Catherine Robbe-Grillet, supruge poznatog francuskog pisca i filmaša Alaina Robbe-Grilleta, koji je napisala pod pseudonimom Jean de Berg te izdala 1956. godine. Osim što je s Alainom surađivala na brojnim filmskim projektima (često i kao glumica), Catherine Robbe-Grillet poznata je i kao profesionalna domina, a zanimljivo je da su voajerizam, bondage i S&M imaginarij česti motivi u opusu njezina supruga.

Adaptacije romana prihvatio se Radley Metzger, filmaš koji je zanat ispekao kao profesionalni montažer distribucijske kuće Janus Films (današnji Criterion Collection), za koju je montirao trailere europskih art-filmova za američko tržište. Liberalan pristup ljudskoj seksualnosti i tijelu europskih kinematografija 1960-ih potaknuli su ga da se krajem desetljeća i sam okuša u snimanju sofisticiranih erotskih filmova, što je smjer kojim se nastavio baviti do kraja karijere.

Zahvaljujući sugestivnoj atmosferi, intrigantnoj priči i zanimljivim likovima Predoždba spada među najuspješnija ostvarenja Metzgerove karijere, ali i zlatnog doba erotskog filma uopće, posebice njegove struje koja je značajno pomicala granice onoga što se može prikazati na velikome platnu. Film je poznat i pod naslovom Kažnjavanje Anne (The Punishment of Anne).

Jack Hill veteran je američke eksploatacijske kinematografije, a Quentin Tarantino nazvao ga je „Howardom Hawksom eksploatacijskog filma“. Hill je tijekom 1960-ih i 1970-ih snimio niz provokativnih i zabavnih naslova u kojima se okušao u nizu popularnih eksploatacijskih žanrova, kao što su filmovi o ženskim bandama, ženama u zatvorima i blacksploitationu. Filmovima kao što su Coffy (1973) i Foxy Brown (1974) proslavio je Pam Grier, a zbog usmjerenosti na ženske likove njegovi se filmovi sve češće revaloriziraju u feminističkom ključu.

Razuzdane navijačice zločesto su camp ostvarenje koje društveni angažman koristi kao ispriku za eksploataciju – u najboljoj tradiciji žanra. Sadrže odlike Hillovih najboljih filmova kasnijeg perioda i s pravom se drže za skriveni dragulj B-filma 1970-ih.

1.10.2021.

U bliskoj budućnosti na stranačkim izborima u SAD-u pobjeđuje socijalistička vlada. Desetak godina nakon tzv. „Rata za oslobođenje“ postaje jasno da je proklamirana ravnopravnost samo floskula, kojom se skriva niz rasnih, rodnih, seksualnih i ekonomskih nejednakosti. Frustracija navedenim stanjem potaknut će grupe obespravljenih žena, uglavnom Afroamerikanke i lezbijke iz radničke klase, da se udruže u gerilske organizacije koje će se različitim metodama suprotstaviti svakodnevnom nasilju, represiji vlade i monopolu srednjostrujaških medija.

Sniman s budžetom od 40.000 dolara u periodu od pet godina, Rođene u plamenu feministički su klasik redateljice Lizzie Borden, nastao kao reakcija na konzervativizam Reaganove administracije, ali i na raslojavanje drugog vala feminizma koji je obilježio 1980-e. Koristeći zarazan punk rock soundtrack te majstorsku kombinaciju igranih, dokumentarnih i arhivskih materijala, Rođene u plamenu djeluju kao vremenski stroj u feministički, queer i aktivističku scenu 1980-ih, koji i dalje osvaja beskompromisnom društvenom analizom te eksplozivnim angažmanom, humorom i energijom. Riječ je o gerilskom, DIY filmaštvu u najboljem izdanju – dokumentu jednog vremena čiji problemi, nažalost, ostaju neriješeni sve do današnjih dana.

Otkriće steadicama sredinom 1970-ih nije izazvalo revoluciju kao što su to učinile mobilne kamere desetljeće ranije, ali je iluziju kretanja pripovijednim svijetom dovela na sasvim novu razinu. Riječ je o stabilizacijskom sustavu za kameru, koji omogućuje postojanost slike u pokretu. Brian De Palma, enfant terrible novog Hollywooda, bio je jedan od prvih autora koji je prepoznao hipnotički efekt koji fluidnost steadicama ima na gledatelja, pretvorivši ga gotovo u svoj zaštitni znak.

De Palma se u svojim filmovima često vraćao nasljeđu Alfreda Hitchcocka, pri čemu je psihoseksualnu patologiju likova iz potkonteksta premještao pod samu svjetlost reflektora. Isto vrijedi i za Striptiz smrti, jedan od njegovih najkontroverznijih filmova, u kojem motive voajerizma i opsesije iz Prozora u dvorište (1954) i Vrtoglavice (1958) majstorski nadograđuje u impresivnu, crnohumornu satiru industrije pokretnih slika. Kao i brojni De Palmini radovi, Striptiz smrti napadan je zbog svog cinizma te eksplozivnog koktela seksa i nasilja, a zbog objektifikacije žena od dijela kritike optuživan je i za mizoginiju. Pritom je međutim lako predvidjeti činjenicu da je Striptiz smrti puno više kritika muške emocionalne i seksualne okljaštrenosti, čak i više nego Hitchcockovi filmovi na koje se referira, pri čemu se kritika proteže i na raison d’être pokretnih slika.

Drugim riječima, riječ je o rijetko subverzivnoj satiri na filmsku industriju, kakva iz Hollywooda neće izaći sve do Kluba boraca iz 1999. Spomenimo i to da je film proslavio Melanie Griffith, donijevši joj nominaciju za Zlatni globus, a ljubitelje synth popa iz osamdesetih razveselit će i posebno gostovanje benda Frankie Goes to Hollywood, čiji kontroverzni megahit „Relax“ prati prekretnicu u samom zapletu filma.

28.1.2022.

Andy Warhol i Paul Morrissey obilježili su avangardnu i underground filmsku scenu šezdesetih nizom radikalnih naslova u kojima su predstavili sasvim nov koncept filmskog vremena, trajanja i prikaza kontrakultrnih i supkulturnih identiteta na velikome platnu. A nakon što su postigli zapaženi uspjeh dugometražnim filmovima kao što su Djevojke iz Chelsea (1966) te glasovitom trilogijom Flesh (1968), Trash (1971) i Heat (1972), bilo je pitanje vremena kada će se okušati i u nekom komercijalnijem projektu. Prilika se pojavila početkom 1970-ih u Italiji, zemlji u kojoj je bujala umjetnička i eksploatacijska (hiper)produkcija, a u kojoj su slava (i ozloglašenost) tandema Warhol&Morrissey bili dovoljni da od glasovitog filmskog producenta Carla Pontija osiguraju ugovor ne za jedan, nego za dva filma.

Tako su nastali Frankenstein (Flesh for Frankenstein, 1973) i Dracula (Blood for Dracula, 1974), remek-djela campa i neukusa, snimljena rame uz rame i uz relativno skroman budžet. Nedostatke proračuna dečki su višestruko nadoknadili entuzijazmom kojim su svoje filmske slike nakrcali grudima, guzovima i iznutricama koje su – zahvaljujući tada ponovno popularnoj tehnologiji 3D-a – skakali u lice zatečenoj publici. Za specijalne efekte bio je zadužen Carlo Rambaldi, genij filmske prostetike koji je za svoj rad na filmovima Alien (1979) i E.T. (1984) nagrađen Oscarima za specijalne efekte.

Pa iako je Warholov doprinos projektu u praksi bio sveden na povremeni posjet setu i poneki zijev u montaži, njegovo ime uvelo ga je u kina diljem svijeta, a film bez daljnjega sadrži blazirani humor i cinizam njegovih ranijih strukturalnih i igranih eksperimenata. Glavne uloge odigrali su već kultni gosti Tvornice te Warholovih i Morrisseyevih uradaka: Udo Kier i Joe Dallessandro, a za glumačku kreaciju čudovišta zaslužan je glumac srpskog podrijetla – Srđan Zelenović, vlasnik famoznog nasuma.

Frankenstein Andyja Warhola već je za premijere zaradio kultni status, postavši popularnim gostom ponoćnih projekcija. Zbog scena golotinje, seksa i erotiziranog trančiranja tijela u mnogim je zemljama zabranjivan za maloljetne gledatelje, a nerijetko je prikazivan u verzijama osakaćenijima od leševa na barunovom stolu. U Kinoteci u sklopu Kultnog petka prikazujemo integralnu, friško restauriranu inačicu Frankensteina, u njegovoj anarhično raskalašenoj 3D perverziji!

25.2.2022.

Teško je za vjerovati, no jedan od najpoznatijih filmova Johna Carpentera, autora kultnih filmova kao što su Napad na policijsku postaju 13 (1976), Noć vještica (1978) i Bijeg iz New Yorka (1981), imao je – malo je reći – problematičan početak. Kritika svoga vremena otpisala ga je kao „instant-smeće“, a Carpentera prozvala „pornografom nasilja“, zbog čega je dio medija Stvoru prišio titulu „najomrženijeg filma desetljeća“. Izrazito negativne reakcije i slab prijem publike također su imale značajne posljedice na Carpenterovu karijeru te u konačnici dovele do raskida ugovora sa studijem Unversal i gubitak angažmana na nekolicini ambicioznijih projekata, od čega se profesionalno nikada nije oporavio.

No Carpenterov nihilistički šoker s vremenom je revaloriziran, a pritom je izgradio kultnu sljedbu. Zahvaljujući prvorazrednim specijalnim efektima, koji su u vrijeme nastanka bili istovremeno hvaljeni zbog tehničke umješnosti i kritizirani zbog njihove šok-kvalitete, danas ga se drži za jedan od kamena temeljaca body horora, struje filma strave koja je definirala dobar dio 1980-ih. Uz to, riječ je o odličnom primjeru Carpenterove klasične, krajnje efektne režije, koja priču o koroziji povjerenja unutar zatvorene zajednice i rastućoj paranoji pretvara u prvorazrednu, snijegom zatrpanu noćnu moru, koja će na platnu kina Kinoteka zasjati u svojoj nedavno restauriranoj inačici!

21.1.2021.

Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća u američkoj kinematografiji pojavilo se nekoliko žanrovskih ciklusa proizašlih iz tada aktualnih supkulturnih pokreta. Jedan od njih bili su i bajkerski filmovi: priče o odmetnicima na motorima, utegnutima u kožu i naoružanima lancima, koji su jezdili američkim prostranstvima izazivajući fascinaciju i zazor među običnim pukom.

Iako je žanr svoj konačan oblik dobio u drugoj polovici 1960-ih nakon velikog uspjeha filma Divlji anđeli (1966) Rogera Cormana, u njegov kanon ubrajaju se i dva ranije snimljena naslova. Jedan od njih je Škorpionov izlazak (1963), avangardni klasik Kennetha Angera koji gotovo fetišističkom posvećenošću bilježi rituale ove mladenačke supkulture. Zbog načina na koji koristi pop i rock muziku u svrhu ilustracije životnog stila i kao komenar na zbivanja drži ga se za preteču glazbenog videa, a zbog podrivačkog odnosa prema svim vrstama autoriteta jedan je od kamena temeljaca fimskog undergrounda te fascinantan dokument vremena. Škorpionov izlazak među svoje omiljene filmove ubrajaju autori kao što su David Lynch, Nicolas Winding Refn i Gaspar Noé, a njegov je utjecaj lako prepoznati u njihovom opusu.

Glazba, osvjetljenje i ikonografija Škorpionova izlaska natopljena je nostalgijom za popularnom kulturom prethodnog desetljeća, a jedna od otvorenih referenci koja se pojavljuje u filmu je i ona na Divljaka (1953), film noir Lászlóa Benedeka u kojem Marlon Brando glumi vođu motociklističke bande koja terorizira američki provincijski gradić. Divljak je postigao veliki uspjeh među publikom i kritikom, a u svojoj autobiografiji Marlon Brando popularnost filma objasnio je kao reakciju na „društvene i kulturne sile koje će uskoro eruptirati na kampusima i američkim ulicama. Nakon nekoliko godina tranzicije poslije Drugog svjetskog rata bili smo na početku nove ere: mladi su počeli dovoditi u pitanje starije te izazivati njihove vrijednosti, moral te etablirane institucije autoriteta.“

Brandov buntovnički imidž obilježen zaliscima, kožnom jaknom i nakošenom kapom spadaju među ikoničke stylinge koji su defnirali i Brandovu personu i čitavo desetljeće, a prihvatile su ga osobe iz javnog života kao što su James Dean i Elvis Prestley, kao i obični ljudi.

Kultni petak: Velika tišina

Za vrijeme velike mećave 1898., skupina odmetnika skriva se u snijegom prekrivenim planinama Utaha. Za petama im je okrutni Loco, profesionalni lovac na glave, koji sa svojom bandom hvata izgladnjele odmetnike u zamjenu za novčanu nagradu. Istom planinom kreće se i Sileznio, nijemi revolveraš i lovac na lovce (!), koje uvijek ubija u samoobrani. Nakon što stigne u gradić Snow Hill, udovica jednog od ubijenih odmetnika unajmljuje Silenzija da osveti smrt njezina muža, što će i njemu pružiti priliku da osveti zločin iz davnih dana.

Klasični vestern jedan od mitotvornih žanrova američkog nacionalnog imaginarija. Njegova talijanska špageti-inačica američke je nacionalne mitove o životu na granici civilizacije i divljine dovodila u pitanje svojim moralno ambivalentnim likovima te nejasnom granicom između dobra i zla, okrutnosti i borbe za pravdu, divljine u čovjeku i one izvan njega. Među najuspješnije, ali i najradikalnije predstavnike žanra ubraja se Velika tišina, revizionistički vestern Segija Corbuccija, talijanskog majstora koji je u filmsku povijest uveo i nezaboravnog Djanga (1966). Inspirirana atentatima na Malcolma X-a i Chea Guevaru, Velika tišna danas se tumači kao politička alegorija na neuspjeh zakona, pravde i civilizacije. S karizmatičnim Jean-Louisom Trintignantom u ulozi Silenzija i Klausom Kinskim kao dijaboličnim Locom te praćen nezaboravnim partiturama Ennija Morriconea, Velika tišina mračni je dragulj revizionističkog vesterna, koji već desetljećima zaokuplja maštu svojom beskompromisnom pesimizmom kao i fantastičnim sniježnim vizualima, čije odjeke nalazimo i u Mrskoj osmorci (2015) Quentina Tarantina, a čak i u nadolazećem Jurskom svijetu: Carstvo (2022).

U Kinoteci prikazujemo nedavno restauriranu inačicu filma.

Varla, Rosie i Billie tri su neobuzdane i o uzbuđenjima ovisne striptizete, koje dane provode utrkujući se sportskim automobilima po kalifornijskoj pustinji i mlateći sve one koji im stanu na put. Jednom prilikom zaustavljaju se na benziskoj pumpi u malome gradu, čiji vlasnik – krajnje antipatični starac u kolicima – i njegov nabildani ali ne baš inteligentni sin, u svojoj kući navodno skrivaju poveću količinu novca. Djevojke odluče napraviti plan ne bi li ih opljačkali.

Kultni film Russa Meyera danas se drži za remek-djelo eksploatacijskog filma, značajno zbog provokativnog pristupa tradicionalnim rodnim ulogama, netipičnom prikazu žena na filmu te zbog tretmana seksualnosti i nasilja. Predvođen karizmatičnim nastupom japansko-američke glumice Ture Satane i prepun sočnih dijaloga koji su dušu dali za citiranje, Meyerov film izvršio je veliki utjecaj na pop-kulturu, od glazbe do filma. John Waters prozvao ga je, „bez ikakve sumnje, najboljim filmom svih vremena“, a Quentin Tarantino obilato ga je citirao u finalu svog girl power akcića Otporan na smrt (2007).

Uvod u film dat će feminististička autorica Asja Bakić.

U sjećanje na nedavno preminulu književnicu Anne Rice, autoricu svjetski popularnog serijala Vampirske kronike, staru godinu ispratit ćemo adaptacijom njezina najpoznatijeg djela – Intervju s vampirom. Ova raskošna kombinacija melodrame, povijesnog filma i strave drži se za klasik
postmodernstičkog horora, koji je našu predodžbu vampira pomogao transformirati iz zubatih čudovišta u romantične antijunake.
Premda se Riceine Vampirske kronike drže za preteče suvremenih uspješnica kao što je planetarno popularna saga Sumrak, budite upozoreni: Riceini vampiri grizu! Rice je objeručke prigrlila transgresivni potencijal vampirske mitologije, ali i ljudske korijene čudovišnosti svojih likova.

Rezultat je senzualno, provokativno i subverzivno ostvarenje koje istovremeno užasava i fascinira.
Uz sugestivnu režiju Neila Jordana, uspjehu filma pomogli su i nadahnuti nastupi Brada Pitta i Toma Cruisea u glavnim ulogama, a ne treba zaboraviti ni impresivni nastup tada dvanaestogodišnje Kirsten Dunst u ulozi Claudije, vampirice zarobljene u tijelu djevojčice, koja joj je donijela i nominaciju za Zlatni globus.