Silvestar Mileta dat će još nekoliko razloga zbog kojih se veselimo novoj adaptaciji kultnog znanstveno-fantastičnog romana Dina Franka Herberta, ovoga puta pod redateljskom palicom Denisa Villeneuvea.

Razloga za radosno iščekivanje Villeneuveove filmske adaptacije jednog od najznačajnijih i najpopularnijih znanstvenofantastičnih romana u cjelokupnoj povijesti žanra mnogo je, ali postoje dvije prethodno formirane karakteristike ukusa koje, za one koji ih posjeduju, to iščekivanje čine bezuvjetno euforičnim. Provjeriti pripadate li, poput mene, onima koji se Villeneuveovom filmu vesele kao Drugom dolasku lako je kao ispuniti online test osobnosti – postoje samo dvije kućice koje traže zelenu kvačicu:

1. a) Pripadate li taboru koji smatra da Dina (1984) Davida Lyncha, barem u svojoj produljenoj verziji, nije loš film, usprkos redateljevu odricanju autorstva i negodovanju obožavatelja romana?
2. b) Mislite li da je Blade Runner 2049  fantastičan film koji na primjeren način odaje počast filmskom prethodniku, ali ne ostaje njime zarobljen, i čijim biste svijetom mogli ploviti još 14 sati taman da je radnja i triput sporija ili da je uopće i nema?

Ako ste pozitivno odgovorili na oba pitanja, čestitamo – stanite u red za kartu, Dina vam, kako se sada čini, stiže kao božićni poklon.

S velikom se sigurnošću može pretpostaviti da će Villeneuve svoju verziju Dine vizualno oblikovati kao višestruki hommage. S jedne strane bit će to posveta vjerojatno najvećem i najsumanutijem nikad snimljenom filmu – ako već niste, dokumentarac Jodorowsky’s Dune iz 2013. morate pogledati odmah, sada, prestanite čitati ovaj tekst i napravite to. S druge strane očekujemo odu Lynchevoj audiovizualnoj ekstravaganciji koja je, gledano iz današnje perspektive, posve pogrešno optuživana za površnu adaptaciju romana premda u njoj postoji doslovno svaki važniji prizor iz njega. Lynchev film redovito se nipodaštavalo i nasuprot miniserijske adaptacije Dina Franka Herberta (Frank Herbert’s Dune, 2000) koja je možda odabrala ad verbum recitirati Herberta (čime se nepotrebno razvlačila i meandrirala oko najboljih dijelova romana koje je Lynch prepoznao), ali je sa svojim CGI-jem strahovito napadno ostarjela u poredbi s ponešto otkvačenim vizualnim identitetom i sjajnom glazbom filma iz 1984. g. Naposljetku, ovogodišnja Dina bit će sasvim sigurno hommage i samom Franku Herbertu.

Blade Runner 2049 se na Scottova Istrebljivača naslonio pak točno u onom, ponovno vizualnom, ali i sociološkom aspektu lutajućeg oka nad heterotopijskim metropolisom koji je “izvornik” učinio jednim od najvažnijih djela filmske znanstvene fantastike, djelom koje je pokazalo kako se spoznajno očuđenje prevodi u audiovizualni medij (o tome čitajte u sjajnoj maloj knjižici Scotta Bukatmana Blade Runner, uskoro i na hrvatskom u izdanju Hangara 7). Kako je Dina kao popkulturni fenomen dospjela revolucionarizirati čak i videoigre (premda je mehanički prijelomni RTS Dune II rugobno djelo u usporedbi s prethodnom, art francuskom interaktivnom avanturom Dune iz 1992. koja se i sama nadahnula filmom iz 1984.), a uzevši u obzir da je Villeneuve u Blade Runneru 2049 vizualno citirao i igre (primjerice Deus Ex serijal od Human Mankind nadalje), nije nemoguće da će se nešto od toga nasljeđa osjetiti i u njegovoj Dini.

Sve ostalo samo je bonus. Volite li ostatak kvebečaninova opusa koji pratite najmanje od Naše majke (Incendies, 2010) pa osim ka gradnji atmosfere i sociopsihološkim aspektima posjedujete i stečenu sklonost njegovim prekrasnim gornjim rakursima i totalima kojima naglašava prostorno svjetotvorstvo svojih filmova, kao i njegov, na filmu tako rijedak senzibilitet za soft SF (Dolazak – Arrival, 2016), ostvarujete određenu prednost. Imate li visoko mišljenje o romanu, kojem usprkos popularnosti ne nedostaje osporavatelja, piše vam se još jedan plus. Naime, taj dobitnik Nebule i Huga iz 1965. rijedak je primjer SF-a kojemu polazi za rukom uspješno preobraziti mjesto radnje u djelatnu silu pripovijesti. Uz ekološki podtekst, koji ga čini naročito relevantnim u aktualnom kontekstu klimatskih promjena, djelo među svojim mnogobrojnim slojevima sadrži i upozorenja o karizmatskoj vladavini te zabludama podjednako logike i mistike kada se one izdvajaju iz cjelokupnosti ljudskog bića. Na prvi pogled saga o imperiju, intrigama sukobljenih feudalaca i autohtonom stanovništvu, sa znatnim elementima obične fantastike te hladnoratovskom alegorijom na naftu, Dina je ustvari složena spoznajna parabola koja nadahnjuje i mnogo kasniji ekološki SF i fantasy (odličan animirani podcast o romanu i njegovu autoru u tri dijela pogledajte ovdje: ). Iako joj se ponešto može prigovoriti iz postkolonijalnog ugla, Dinin najveći „grijeh“ bio je ustvari njezin klasični (pritom napet te dijaloški sjajno razigran, a monološki pametan) stil u vremenu dominacije modernističkog i često eksperimentalnog novovalnog SF-a. Mislim da smo joj to danas u stanju oprostiti.

Naposljetku, iako nam Villeneuveova Dina nažalost stiže u omraženoj epizodnoj formi, pa ove godine gledamo tek prvi dio, isplati se iščekivati i glumačke interpretacije podjednako veterana i zvijezda u usponu, prije svega Timothéea Chalameta kao Paula Atreidesa jer takva pomisao vuče baš na Muad’Diba kakvog je zamislio Jodorowsky.

U jedno sam sasvim siguran – pri izlaganju zračenjima pop-kulturnih ikona Denis Villeneuve preobražava se u prekrasno dvoglavo imitatorsko-inovatorsko čudovište s kojim se jedva čekam ponovno pohrvati.

Silvestar Mileta