Alex i Catherine Joyce odlaze u Italiju kako bi prodali vilu kraj Napulja, koju je Alex dobio u nasljedstvo. No izmještenost iz svakodnevice na površinu iznosi razlike u karakterima s kojima se dosad nisu suočili – njegov sarkazam i njezinu preosjetljivost. Nakon osam godina braka shvaćaju da su jedno drugome stranci.

Putovanje u Italiju danas se drži za jedan od najboljih filmova svih vremena, iako mu je prijem bio krajnje turbulentan. Dok su ga talijanski kritičari razapinjali, Jacques Rivette odlučno ga je branio tvrdeći da je Rossellini iskopao rupu u kinematografiji kroz koju će svi nakon njega morati proći. I bio je u pravu: Rossellinijeva inovativna dramaturgija nedogađajnosti te prostori koji održavaju stanje likova više nego ono što govore i čine uskoro će postati nezaobilazan sastojak estetike talijanskog modernizma i francuskog novog vala.

Putovanje u Italiju i danas fascinira beskompromisnim pogledom na brak koji ulazi u krizu ne zbog vanjskih utjecaja, nego zbog problema s kojima se supružnici zaokupljeni dinamikom svakodnevnog života nisu nikada stigli suočiti. U tom smislu znakovit je antologijski završetak na Pompejima, kada Joyceovi u iskapanju okamenjenog para stradalog uslijed erupcije Vezuva vide pepeo vlastite veze. Italija je pritom prikazana kao stanje duha, ali i zemlja u kojoj se prošlost i sadašnjost, život i smrt već stoljećima prepleću, od erupcije Vezuva do Drugog svjetskog rata.

Među štovatelje Putovanja u Italiju spada i Luca Guadagnino, koji ga ističe kao svoj najdraži film. „Način na koji je Rossellini sažeo koncept ljubavi, požude i krajolika naprosto je fascinantan, posebno to kako krajolik duše likova reflektira pejzaže Napulja i južne Italije,“ izjavio je Guadagnino. Utjecaji Rossellinijeva filma na Guadagninov opus vide se u opustošenim krajolicima Reaganove Amerike u Sve, i kosti, dezintegraciji ljubavne veze u Queeru, ali i u Zovi me svojim imenom, gdje u klasičnoj umjetnosti pronalazi ekvivalente romansi središnjeg para.