Ariel je predstava unutar predstave zabilježena na filmu. Argentinska glumica Augustina nasukana je na neobičan i začaran otok čiji su se žitelji transformirali u šekspirijanske likove. Iskričavi vodeni pejzaži i očaravajući kopneni teritoriji postaju poprište neizvjesne bitke između realnosti i fantazije, ovozemaljske umjetnosti i onozemaljske imaginacije.

Lois Patiño uranja nas u začudnu reinterpretaciju Shakespearove Oluje ambijentiranu na magični azorski arhipelag vulkanskog podrijetla gdje se uobičajeni tokovi vremena i prostora obustavljaju. Uvodni kadar svjetlucavog ljubičastog oceana stvara mistični ugođaj u kojem utvare dobivaju opipljive konture a ustaljeni ritam života očekuje poetični obrat. Nakon bizarnog putovanja katamaranom na kojem svi putnici bivaju odneseni čarolijom spavanja naša histrionska protagonistkinja Augustina počinje propitivati svrhu svojeg dolaska ali i svakodnevnih htijenja i egzistencijalnih preokupacija. Patiño izaziva počela magijskog realizma kroz ljubopitljive izmjene i sučeljene perspektive novopridošlice Augustine i otočanke Ariel koje dekonstruiraju prostor između izgovorene riječi i otjelovljena performansa. Naizgled rajski otok preobražen u teatar razotkriva se kao frustrirajuća zamka i afektirana jezična igra u kojoj svaki pokušaj smislene komunikacije biva osujećen a uzroci društvenog sukoba zamućeni.

Snimljen na 16 mm vrpci, kao i redateljeva prethodna filmska meditacija Samsara, ovaj metafilm podjednako obuzima i tijelo i duh, zatravljujući osjetila i ukrcavajući gledatelje_ice na halucinogeno putovanje šekspirijanskim zakutcima čovječje duše i nepromjenjive ljudske naravi, njenim tragikomičnim ponorima i neslućenim klimaksima.