Novi roman, novi film
Povodom šezdesete obljetnice filma Prošle godine u Marienbadu u kinu Kinoteka kreće program za filmske sladokusce i pustolove – šetnja labirintima autorskih svjetova Marguerite Duras, Alaina Resnaisa i Alaina Robbe-Grilleta, koji su svojim radikalnim promišljanjem odnosa riječi i slike izvršili veliki utjecaj na povijest filma.
Početak 1960-ih u kinematografiji obilježila je pojava niza naslova, čiji su autori istraživali kako filmskim izražajnim sredstvima omogućiti novi doživljaj umjetnosti i svijeta. Jedan od najradikalnijih u tom pogledu bio je Prošle godine u Mariendbadu (1961), enigmatična priča o romansi između muškarca i žene koja se možda jest, a možda i nije već odigrala u dvorcu u kojem su se susreli. Ovaj facinantni prostorno-vremenski labirint sastavljen od nepouzdanih iskaza zajednički su izgradili francuski redatelj Alain Resnais, već proslavljeni autor modernističkih dokumentarnih i igranih filmova (Noć i magla, 1956, Hiroshima, ljubavi moja, 1959), i pisac Alain Robbe-Grillet, neformalni predvodnik struje novog romana (nouveau roman), koji je tijekom 1950-ih svojim polemičkim esejima i inovativnom prozom sustavno kidao spone s romanesknom tradicijom 19. stoljeća, baš kao što je Resnais raskidao s osobinama klasičnog dokumentarnog i igranog filma.
Robbe-Grilletove književne i Resnaisove filmske preokupacije na jedinstven su se način stopile u ovom remek-djelu europskog modernizma, čija izazovna struktura i fascinantna vizualnost već desetljećima opčinjavaju generacije filmskih gledatelja, kritičara i filmaša. Premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je osvojio Zlatnog lava, te nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg originalnog scenarija dvije godine kasnije, Prošle godine u Marienbadu na jedinstven je način povezao avangardne struje književnosti i filma svoga vremena, dovevši u pitanje sve ono što smo često uzimali kao datost: odnos pripovjedača i likova, čovjeka i prirode, prostora i vremena.
Program „Novi roman, novi film“ inspiriran je šezdesetom obljetnicom ovog jedinstvenog djela, a sastoji se od reprezentativnih ostvarenja Marguerite Duras, Alaina Resnaisa i Alaina Robbe-Grilleta. Navedeni autori nisu djelili zajednički program, a u viziji odnosa između riječi i slike, književnog i stvarnog svijeta ponekad su bili i dijametralno suprotni. No povezuje ih je strast prema spajanju, prekrajanju i prekoračivanje granica književnosti i filma, čime su širili granice oba medija.
Za razliku od njihovih istovremenika, kao što su Antonioni, Hitchock i Godard, navedeni autori nisu imali direktnih nastavljača, no njihovo nasljeđe pronalazimo u fragmentiranim, asocijativnim i nepouzdanim pripovijestima koje kruže oko traumatičnog središta, radikalnom promišljanju filmskog vremena koje je dovelo i do filmskih struja kao što je slow cinema, pa sve do znanstveno-fantastičnih priča o putovanju kroz vrijeme i podsvijest likova. Njihov profinjen vizualni stil odjekuje u citatima, referencama i likovnom oblikovanju filmova suvremenih autora kao što su Paolo Sorrentino, Lars von Trier i Nicolas Winding Refn, a tragove pronalazimo čak i u modnim revijama i glazbenim spotovima (Karl Lagerfeld, Blur).
Program „Novi roman, novi film“ stoga se sastoji od reprezentativnih ostvarenja Marguerite Duras, Alaina Resnaisa i Alaina Robbe-Grilleta, kao i fimovima autora iz Belgije, Japana, Jugoslavije i SAD-a od šezdesetih godina do današnjih dana, u kojima se osjeti utjecaj „novoromanskog“ stila i senzibiliteta.
Filmovi iz programa „Novi roman, novi film“ predstavljaju poziv u šetnju začaranim dvorcima sedme umjetnosti, pri čemu je istraživanje labirinata i čavrljanje s nepouzdanim pripovjedačima puno važnije od pronalaska izlaza.
Novi roman, novi film
Prvi dio ciklusa posvećen je Alainu Resnaisu, a otvara ga Prošle godine u Marienbadu, enigmatična priča o muškarcu koji u tajanstvenom dvorcu susreće ženu, s kojom je godinu dana ranije imao aferu, iako ona niječe da se to dogodilo. Riječ je o filmskom labirintu sastavljenom od nepouzdanih iskaza, nagrađenom Zlatnim lavom u Veneciji, koje već desetljećima zavodi nove generacije gledatelja.
Alain Resnais kroz svoj je opus često istraživao mehanizme kojima traumatično iskustvo oblikuje, transformira ili onemogućuje cjelovitost sjećanja, povijesti ili vlastitog identiteta. Jedan od najuspješnijih filmova na tu temu je Muriel ili vrijeme povratka, priča o majci i njezinu posinku koji pokušavaju izmaći traumama Drugog svjetskog, odnosno Alžirskog rata, pri čemu se inovativnim montažnim postupcima dočaravaju uzaludna nastojanja protagonista da slože koherentnu sliku o svojoj prošlosti i samima sebi. Scenarij za film napisao je Jean Cayrol, književnik s kojim je Resnais snimio glasoviti dokumentarni film Noć i magla (1956).
Tjedan zaključujemo s Volim te, volim te, Resnaisovim izletom u znanstvenu fantastiku, vođenu scenarijem belgijskog SF pisca Jacquesa Sternberga. Priča je to o čovjeku koji se nakon neuspješnog pokušaja samoubojstva uključi u znanstveni eksperiment putovanja kroz vrijeme, no ostaje zarobljen u vremenskoj petlji zbog koje nasumično proživljava vlastita sjećanja. Riječ je o ponešto zanemarenom naslovu u Resnaisovu bogatu opusu, koji je tek nedavno počeo dobivati pozornost koju zaslužuje, a izvršio je i veliki utjecaj na estetiku Michela Gondryja i Charlieja Kaufmana (npr. Vječni sjaj nepobjedivog uma, 2004).
Ciklus donosi restauriranu verziju remek-djela redateljice Chantal Akerman “Jeanne Dielman”, zatim film Marguerite Duras “Baxter, Vera Baxter” i naslov Alaina Resnaisa “Moj ujak iz Amerike”.
“Jeanne Dielman” remek-djelo je kojim Chantal Akerman nastojala redefinirati način na koji se ženska svakodnevica prikazuje u kinematografiji. Kroz priču o belgijskoj kućanici – samohranoj majci koja se povremeno prostituira kako bi podebljala kućni budžet, Akerman je snimila monumentalno ostvarenje precizne režijske strukture i gotovo hipnotičke kvalitete, potaknuto i težnjom novog romana da se objektivnim bilježenjem svakodnevnih predmeta i gesti pročisti filmski jezik, u ovome slučaju od objektivacije muškog pogleda, kaže se.
Riječ je o jednom od najutjecajnijih filmova 20. stoljeća, koji je pomogao oblikovati neke filmske struje krajem 20. stoljeća, a u Kinoteci se prikazuje nedavno restaurirana verzija filma.
“Baxter, Vera Baxter” priča je o posrnulom braku, malaksalom biznisu i karizmatičnoj ženi u središtu zbivanja, obilježena netipičnim odnosom slike, govora i razigrane glazbene pozadine.
“Moj ujak iz Amerike”, jedan od najpopularnijih filmova Alaina Resnaisa, u kojem se kroz priču o troje likova na životnim prekretnicama uspoređuje dvije vrste diskursa: fikcijski i znanstveni.
Novi roman, novi film: Odjeci
Ciklus posvećen 60. obljetnici filma Prošle godine u Marienbadu te odnosu književne struje novog romana i filma zaključujemo s nekoliko izuzetnih naslova, u kojima se mogu prepoznati odjeci „novoromanske“ estetike i pogleda na svijet. Krećemo s Kaja, ubit ću te!, alegorijskom pričom o ljudskoj prirodi i zlu u režiji Vatroslava Mimice, čija fragmentarna i eliptična naracija strukturirana oko traumatskog događaja evocira pripovjednu strukturu radova Alaina Resnaisa i Marguerite Duras.
Na istome tragu nalazi se i Pogrebna povorka ruža, kontrakulturni klasik japanskog redatelja Toshija Matsumota, koji nas kroz priču o zavodljivoj zvijezdi kluba Genet uvodi u noćni svijet Tokija s kraja 1960-ih. Stanley Kubrick naveo je Matsumotov film kao izravnu inspiraciju za vlastiti distopijski klasik Paklena naranča (1971), a u Kinoteci prikazujemo njegovu nedavno restauriranu verziju.
